Utemeljitelj Čakavskog sabora
Zvane Črnja, književnik, kulturolog, publicist… (Črnjeni kraj Žminja, 8. listopada 1920. – Zagreb, 26. veljače 1991.). Školovanje je započeo u zavičaju, ali je pred svekolikim terorom talijanskoga fašizma iz okupirane Istre godine 1931. morao pobjeći preko jugoslavensko-talijanske granice na Rječini te je srednju građevinsku školu i Trgovačku akademiju završio na Sušaku 1940. Pristupio je antifašističkom omladinskom pokretu istarskih emigranata, a 1938. osnovao tajnu Istarsku revolucionarnu organizaciju Mlada Istra i uređivao njezin ilegalni list Sloboda, o čemu jedva da postoji tragova.
U Zagrebu se 1940. upisao na Ekonomsko-komercijalnu visoku školu. Od 1941. do 1945. bio je sudionikom NOP-a u Istri i Gorskom kotaru, gdje je uređivao Goranski vjesnik (1943.) i Hrvatski list (1944-45.). Potom je glavnim urednikom Glasa Istre u Rijeci (1945-46.) te u Zagrebu glavnim urednikom Ilustriranoga vjesnika (1947.) i Vjesnika (1948-49.). Nekoliko je mjeseci kao kažnjenik, bivši partijski oporbenjak (član KPH 1943. – 1945., isključen) i „špijun“, robovao na Golom otoku u „istražnome“ postupku, dakako bez dokazane krivnje. Potonje se još i danas često prešućuje. Neko vrijeme nije smio objavljivati, javno djelovati, niti se potpisivati svojim imenom i prezimenom.
Studirao je i apsolvirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu (1950. – 1954.). Uređivao je časopis Otkrića (1954-55.) i biblioteku nakladničke kuće Epoha, od 1956. do 1960. bio je dramaturgom u Zagreb-filmu, a 1968. – 1972. uređivao je riječki časopis Dometi. Epohalnu instituciju za hrvatsku Istru, ali i čitavo današnje čakavsko područje, Čakavski sabor osnovao je 1969. i bio njegovim glavnim tajnikom do 1977. te potpredsjednikom, potičući znanstvene skupove, kulturne priredbe i dugoročne programe u Istri: Pazinski memorijal, Aleju glagoljaša, Buzetske dane, Lipa je naša Barbanština i dr. Biblioteku Istra kroz stoljeća, čijim je glavnim urednikom bio do konca života, osmislio je 1977., pokrenuo je prvim kolom 1979. i sa suradnicima do 1990. objavio 60 knjiga u deset kola. Časopis DKH (danas DHK, što je izvorno ime Društva od njegova osnutka 1900.) Most (The Bridge) uređivao je do 1985. Nagradu grada Rijeke dobio je 1970., Nagradu Mijo Mirković 1971., nagradu Vladimir Nazor 1977.; suradnikom JAZU (danas HAZU) postaje 1975., a izvanrednim članom 1983. Pokopan je na Mirogoju uz glagoljašku liturgiju. Najsvestraniji je, najvažniji i najutjecajniji, uz Matu Balotu, hrvatski pisac iz Istre u 20. st. i jedan od vodećih čakavskih pjesnika uopće.
U književnosti se javio 1937-38. stihovima na čakavici i štokavskom prozom u zagrebačkoj Istri i sušačkome Primorju. U suautorstvu s Ivanom Bostjančićem 1940. u Zagrebu je objavio čakavsku zbirku Istrijanska zemlja, s predgovorom Mate Balote, ubrzo zaplijenjenu i zabranjenu. Nakon isključivo utilitarnih radova Raša će dati srce (1947.), U krvi rođeno (1948.) i dr. te osobnoga ideološkog „čistilišta“, slijede pjesničke zbirke: Žminjski libar, va viersah hrvackeh složen (1966.), Bezak na tovare (1976.), Izabrane pjesme (1977.), Sabrane pjesme (1981.) i One dvi naranče (1988.) te, postumno, Balade i romance (2001.) i Čakavske besedi (izbor, 2007.).
U Črnjinoj poeziji dodiruju se i prožimlju zavičajno-antejska i socijalna motivika s prostorno-vremenski nesputanim pjesničkim eksperimentom (npr. ciklus Psovačev brat – Razgovori s Quasimodom), nerijetkim filozofijskim gnomskim strukturama, gdješto uz naglašavanje pjesničke po(r)uke i „drugotnost“ dotjeranosti stiha. Njegove zavičajne slike izrastaju do općeljudskih situacija i univerzalnih tema. U esejistici ponajviše obrađuje književne, kulturološke i povijesne teme, i to – zavičajne, nacionalne i općecivilizacijske, planetarne. Osobito ga zanima fenomen dijalektalnoga te afirmacija zavičajnoga u korpusu domovinskoga i općega.
Bio je dobar poznavatelj ličnosti i opusa M. Krleže i često se njime razmjerno nekritički oduševljavao. Črnjini ogledi (o M. Krleži, M. Laginji, N. Tommaseu, M. Baloti, N. Poliću, J. Dobrili, T. Perušku, S. Šimiću, Matici hrvatskoj, književnoj čakavštini i tzv. dijalektalnome pjesništvu i izrazu, fenomenu glagoljaštva, Gradišćancima, narodnjaštvu, fašizmu u Istri i dr.) predmetnotematski i poetički neodvojivi su od autorovih feljtona i polemika: Hrvatski don Kihoti (1971.), Pogled iz provincije (1978.), Sukobi oko Krleže (1983.), Četrdeset godina poslije (1988.), Eseji (1988.) i Na poligonu (1988.). Ratna memoaristika obuhvaćena je sveskom Obećana zemlja (1978., 21988.). Postumno mu je objavljen prvi dio političke autobiografije Život u žrvnju (1997.) te dramsko-prozna cjelina Istrani („Nova Istra“, Pula, 1998. – 2003.).
No, možda je najizazovniji Črnjin posmrtno objavljen tekst, napisan 1990. i pronađen u ostavštini, onaj naslovljen Istra prije petokrake (s podnaslovom Zakašnjeli in memoriam jednome mučeniku), također tiskan u časopisu „Nova Istra“ (br. 3/1996.). Televizijske drame o Juliju Kloviću Croati i Marku Maruliću: Zašto si tužan, Clovio? (1980.) i Marule moj (1984.) uvrštene su u zajedničku knjigu Šćavuni (1987.). Pisao je i za djecu: Priča o zemlji ilirskoj (1953.), tj. Priča o zemlji Iliriji (1981., 21994.). Črnjin kulturološki angažman najizrazitiji je u izdanjima Hrvatska (1976., 5 izdanja na stranim jezicima), osobito u jedinstvenoj Kulturnoj povijesti Hrvatske (1965., 1978., 1988.), prevedenoj na engleski, ruski, francuski i talijanski, te u Knjizi o Istri (u suautorstvu s Tonom Peruškom i dr., 1968.). Suautor je Velike enciklopedije aforizama (1968.). S Ivom Mihovilovićem sastavio je antologiju čakavske poezije Korablja začinjavca: u versih hrvacki složena mnozim cvitjem opkićena po zakonu dobrih poet (1969.) te Čakavčići (1974.).
Pisao je filmske scenarije i knjige snimanja, kritike i komentare, priredio knjigu Zvijezde bez maske (1961.) i objavio priručnik za filmski odgoj Filmska umjetnost (1962.). Prevodio je s talijanskoga i francuskoga: Milijunaški Napulj Eduarda de Filippa (1954.), Tri mušketira Alexandrea Dumasa (1966.) i dr., a knjiga stihova prepjevana mu je na mletačko-istarsko narječje: Soto el lodogno (1971.). Koristio se pseudonimima: Osip Suri, Barba Zvane, Filus i sl. (Boris Domagoj Biletić)
Link za virtulanu izložbu o Zvani Črnji: http://virtualna.nsk.hr/portfolio/zvane-crnja/
Link za Zvane Črnja, Ičići, 1989. Intervju Ivana Hetricha, HTV,1990. (CD)
