Akademik JOSIP BRATULIĆ
autor Aleje glagoljaša i urednik izdanja edicije „Istra kroz stoljeća“
Akademik Josip Bratulić rođen je u Sv. Petru u Šumi 13. veljače 1939. Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Pazinu. Filozofski fakultet upisao je u Zagrebu gdje je završio studij hrvatskoga jezika i književnosti i komparativnu književnost. Na istome je fakultetu magistrirao i doktorirao. Nakon završetka studija, radio je u Staroslavenskom institutu Svetozar Ritig, a zatim je 1977. prešao na Filozofski fakultet, gdje je redoviti profesor na Katedri za stariju hrvatsku književnost do umirovljenja. Bio je dekanom toga fakulteta u ratnome razdoblju. Bavi se proučavanjem hrvatske književnosti, posebice starijih razdoblja, kao i studijem srednjovjekovnih slavenskih književnosti, pa je iz toga znanstvenog područja objavio niz rasprava i pojedinačnih knjiga. Uz monografiju o Istarskome razvodu (1978.) objavio je kritičko izdanje ovoga dragocjenog hrvatskoga spomenika srednjovjekovne Istre, koje je dosad doživjelo tri izdanja. Tiskano mu je kritičko izdanje Vinodolskoga zakona, kao i nekoliko vrlo važnih pretisaka starih hrvatskih knjiga, koje je popratio pogovorima i tumačenjima (Prva hrvatskoglagoljska početnica; Franjo Glavinić, Četiri poslidnja človika; Antun Matija Relković, Satir; Josip Relković, Kućnik; Antun Kanižlić, Sveta Rožalija; Ljudevit Gaj, Kratka osnova; Lekcionar Bernardina Splićanina itd.). Priredio je i preveo Žitja Konstantina Ćirila i Metoda (tri izdanja). Priredio je Izabrane poslanice svetoga Jeronima. Objavio je dosad tri knjige rasprava: Istarske književne teme (1987.), Sjaj baštine (1990.) i lzazov zavičaja (1990.), zatim monografiju o kiparu Želimiru Janešu (1992.), te knjigu eseja Mrvice sa zagrebačkog stola (1994.), Leksikon hrvatske glagoljice (1995.), Istra – zavičaj starina i ljepota (2000.) i Pula oduvijek (2001.). Sudjelovao je na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu te na velikim kulturološkim projektima: Pisana riječ u Hrvatskoj, Dva tisućljeća pisane riječi u Istri, Hrvatski narodni preporod, Pavlini u Hrvatskoj, Hrvati i kršćanstvo – kultura i umjetnost (Vatikan). Bio je u brojnim organizacijskim ili znanstvenim odborima skupova koje je organizirala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (o Istarskome razvodu, Matiji Vlačiću Iliriku, Franji Glaviniću, Šimunu Kožičiću – Benji…). Članom je brojnih uredništava časopisâ i bibliotekâ. Autorom je mnogih scenarija za obrazovni program Hrvatske radiotelevizije. U Razred za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je za člana-suradnika prvi put 19. svibnja 1988., a po drugi put 28. svibnja 1998. Za člana HAZU izabran je na Glavnoj skupštini 18. svibnja 2000. Predsjednik je Matice hrvatske od 1996. do 2002. godine. Bratulić je jedinstvenim radnim erosom i potencijalom sudjelovao u radu Čakavskoga sabora od njegovih početaka, prvih aktivnosti i projekata, ostavivši osebujan pečat. Jedan je od pokretača edicije Istra kroz stoljeća, u okviru koje je uredio/priredio dvanaest knjiga te napisao uvodne studije za Istru i istarsku kulturu prevažnih knjiga. S profesorom Želimirom Janešom ostvario je jedinstveno spomen-obilježje Aleju glagoljaša Roč-Hum, za koju je napisao i vodič (dva izdanja). Za rad je dobio niz nagrada i priznanja. Godine 2012. uručena mu je najviša nagrada Matice hrvatske, Odličje Janko Drašković, a 2008. godine Zlatna povelja Matice hrvatske. Matica hrvatska je o njegovu 70. rođendanu objavila zbornik Knjige poštujući, knjigama poštovan (2010.). Primio je nagrade i priznanja i od drugih ustanova i institucija: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Plaketu Čakavskoga sabora, Zlatnu povelju Općine Sveti Petar u Šumi, Priznanje Nacionalne i sveučilišne knjižnice za izniman doprinos u radu i razvoju knjižnice, Medalju Vladimir Nazor, Nagradu Andrija Buvina, Državnu nagradu za promicanje znanosti i kulture i dr.
ALBINO CRNOBORI
tajnik Čakavskoga sabora
Albino Crnobori (Premantura/Pula, danas općina Medulin, 1. ožujka 1941.), pisac, pravnik, novinar i političar. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Puli, a Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon studija, u Puli je radio kao novinar i društveni djelatnik na nekoliko područja (politika, kultura…). Među utemeljiteljima je i prvim organizatorima tzv. Male Pule, tj. Međuklupskog autorskoga festivala amaterskog filma (nekadašnjega MAFAF-a). Bio je direktorom Radio Pule. Jedan je od utemeljitelja i među najangažiranijim aktivistima Čakavskoga sabora u kojemu je, nakon Zvane Črnje, 2 i pol godine obnašao dužnost glavnoga tajnika (ožujak 1977. – konac 1979). Od 1985. godine živi u Zagrebu i Stubičkim Toplicama. Do umirovljenja bio je zaposlen kao savjetnik u Vladi Republike Hrvatske, odnosno tajnik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.) i dr. Pisati je započeo sredinom 50-ih godina 20. stoljeća u legendarnome pulskom Literarnom klubu Istarski borac, pod izravnim mentorstvom glasovite profesorice dr. Ljubice Filipić Ivezić. Osim što je prepoznala njegov talent, profesorica ga je trajno poticala na pisanje te mu je 1957. godine priredila i izdanjem kluba objavila prvu knjigu: zbirku kratkih priča, zavičajem obilježenu i zavičajna naslova – Losture. Nakon toga Crnobori objavljuje: Protiv kulturnih feuda (1981.), Pedeset pulastri (2006.), Naši ljudski resursi od ‘edanpút (2015.), Fildešpanja (2017.) i dr. Književno-esejističke priloge Crnobori je objavljivao u pulskim časopisima Istarski borac, Istarski mozaik, Istra i Nova Istra, u riječkim Dometima te u istarskome godišnjaku, tradicionalnom kalendaru Jurina i Franina.
JOSIP DIMINIĆ
utemeljitelj Mediteranskoga kiparskog simpozija u kamenu
Josip Diminić, akademski kipar i slikar (Sveti Lovreč kraj Labina, 17. lipnja 1937. – Labin, 17. svibnja 2019.). Nakon završene osnovne škole u Podlabinu, školovanje nastavlja u Zagrebu na petogodišnjoj Školi primijenjene umjetnosti gdje je maturirao 1957. pod mentorstvom Ive Šebalja. Na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1963. slikarstvo u klasi prof. Marina Tartaglije. Tu upoznaje svoju životnu pratilju, također slikaricu, Jasnu Maretić. Po zajedničkome povratku u Labin počinju s radom u Osnovnoj školi Ive Lole Ribara, a on i na kontinuiranoj gradnji svoje umjetničke karijere. Jedan je od utemeljitelja Labinskih ateliera (1968.), neformalne skupine pretežito akademski obrazovanih umjetnika koji su rodom ili boravištem bili vezani uz Labin, sudjeluje u oblikovanju likovne galerije tek otvorenoga Narodnog muzeja čiji je ravnatelj kratko vrijeme (1968./69.). Od 1984. do umirovljenja 2008. godine djelovao je kao redoviti profesor kiparstva na Odsjeku za likovnu umjetnost Filozofskoga fakulteta u Rijeci, od 2005. Akademije primijenjene umjetnosti, čiji je i suosnivač. Senat Sveučilišta u Rijeci dodijelio mu je 2008. počasno zvanje prof. emeritusa. Idejni je začetnik ugledne međunarodne likovne manifestacije Mediteranski kiparski simpozij u kamenu u Dubrovi kraj Labina (1969.), koja ima sve uvjete da postane i prvi muzej suvremenoga kiparstva na otvorenome. Prema njegovoj zamisli nastala je Bijela cesta, najpoznatiji hrvatski primjerak land arta, koja vodi kroz Mediteranski kiparski simpozij. Posljednju dionicu ceste 2011. godine kreirao je upravo Diminić. Jedan je od utemeljitelja Ars Histriae (1970. – 1986.), bijenalne izložbe likovnih djela umjetnika podrijetlom, rođenjem ili radom vezanih za Istru te međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru (1991.), utemeljitelj godišnje smotre Labinski uzleti likovnosti (1997.) te niza drugih programa. Od 1970-ih godina kontinuirano se bavi kiparstvom. Osim u kamenu, radi u drvu, bronci i obojenom fiberglasu. Zaslugom svojega visoko cijenjenog organičkog idioma, pretočenoga u kolorirane skulpture, prateće crteže i grafičke listove bio je od 1975. do 1984. član reprezentativne skupine autora Galerije Forum u Zagrebu. U početku oblikuje stiliziranu asocijativnu, često erotičnu skulpturu (Mirtin kip, 1970.; Torzo, 1974.). Od 1980. priklanja se figuraciji i radi keramoskulpture tematski vezane uz ptice, često antropomorfnih oblika, prema njegovim riječima – simbola slobode (Kljunasta, 1984.; Moj čovjek, 1992.). Izveo je spomenike i parkovne skulpture u Labinu, Poreču, Pazinu, Rijeci, Karlovcu itd. Objavio je grafičke mape Zemljo Istra (Pazin, 1975.), Ljubav bijela kost (Zagreb, 1978.), Histria erotica (Rovinj, 1984.), Časoslov ptice (Labin, 1986.), Za mir u Hrvatskoj (Labin, 1991.) i Groti duša zrije (Poreč, 1993.). Ostvario je 80-ak samostalnih i oko 250 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Cremona, Beč, Bolonja, Zagreb, Pula, Maribor, Sarajevo, Kopar, Zenica, Celje, Nova Gorica, Piran, Beograd…). Autor je skulptura-nagrada Ptica na prstenac, koja se dodjeljuje pobjedniku Trke na prstenac u Barbanu, Arena za filmski festival u Puli i Kiklop koja se dodjeljuje na Pulskome sajmu knjiga za najbolje književno djelo godine. Grafikama i skulpturama uredio je niz poslovnih prostora, interijera i eksterijera. Djela mu se nalaze u zbirkama brojnih muzeja i galerija te u privatnim zbirkama. Tiskane su mu tri monografije (V. Buzančić, Diminić, Rijeka, 1982.; V. Buzančić, M. Šolman, Josip Diminić, Zagreb, 2000.; Josip Diminić, Rišem i pišem 1947. – 2012., Karlovac, 2012.) i putopisna knjiga Ljepoti je mjesto u Kini (2007.). Za umjetnički rad dobio je dvadesetak nagrada, među kojima Zlatnu plaketu Labinske republike, Nagradu Mijo Mirković (1972.) i „Vjesnikovu“ Nagradu Josip Račić za likovnu umjetnost (1976.).
MARIO KALČIĆ
glavni tajnik, urednik izdanja Čakavskoga sabora
Mario (Marijan) Kalčić, urednik, esejist i publicist (Regulići kraj Barbana, 24. kolovoza 1934. – Pula, 15. srpnja 1986.). Gimnaziju završio u Puli, potom diplomirao jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. Profesor u Veloj Luci i, kasnije, na Pedagoškom fakultetu u Puli, prosvjetni savjetnik općine Labin i ravnatelj Radničkoga sveučilišta, ravnatelj Općinske knjižnice i čitaonice u Puli, glavni i odgovorni urednik riječkoga časopisa Dometi (1972. – 1974.) i pulske Istre (1974. – 1983.), gl. urednik pulske Istarske naklade te od 1983. do smrti ravnatelj Naučne biblioteke (danas Sveučilišna knjižnica) u Puli. God. 1969. imenovan je zastupnikom Istre u Kulturno-prosvjetnom vijeću Savezne skupštine SFRJ. Politički obilježen nakon Hrvatskoga proljeća. Bio je jedan od osnivača i, uz Zvanu Črnju, najzaslužniji aktivist Čakavskoga sabora: začetnik njegovih programa i akcija, urednik izdanja i glavni tajnik od 1983. Također je bio među pokretačima izdanja Istra kroz stoljeća te urednik i priređivač pojedinih naslova. Uređivao je zbornike Čakavskoga sabora. U književnosti se predstavio 1950-ih tekstovima u Istarskom borcu i kao predsjednik istoimenoga literarnoga kluba. Pisao je zavičajno angažirano, na tragu prožimanja zavičajnih i nacionalnih kulturnih vrijednosti, tj. afirmacije istarskoga, ne samo dijalektalnog, u domovinskome kontekstu. Posebno se izdvajaju njegovi ogledi o djelu Mate Balote: Dimenzije čakavštine Dragog kamena (1969.) i Mate Balota (1979.), a Balotina je djela priređivao i napisao pogovore dvama izdanjima Dragoga kamena (1971. i 1972.). Sastavio je i predgovorom popratio Istarsku korabljicu (1972.). Pisao je o književnicima Ranku Marinkoviću i Mirku Božiću, slikaru Renatu Percanu, glagoljici i glagoljaštvu, o mnogim istarskim krajevima, kulturnome životu Pule, knjižnicama i knjižničarstvu itd. Zauzima osobito zaslužno mjesto u kulturnoj povijesti Istre druge polovine 20. st., a njegovom je osobom i radom nadahnut roman Stjepana Vukušića Zvijezde nad Gočanom (2003.).
GALIANO LABINJAN
glavni tajnik Čakavskoga sabora
Galiano Labinjan, profesor, rođen je 18. kolovoza 1935. godine u Karojbi u radničkoj obitelji. Osnovnu školu polazio je u Karojbi i Poreču, a Učiteljsku školu u Puli. Nakon završene srednje škole, upisao je studij povijesnih znanosti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1961. godine. Nakon završetka studija i odsluženja vojnoga roka, radio je školske godine 1962./63. u Osnovnoj školi u Motovunu, od šk. god. 1963./64. sve do 1973. u Gimnaziji Otokar Keršovani u Pazinu te od 1973. do 1983. godine u Srednjoškolskom centru Otokar Keršovani, a tijekom početne faze nove reforme školstva u Republici Hrvatskoj obnašao je dužnost direktora te škole. Početkom 1983. odlazi na novu dužnost u tadašnju Zajednicu općina Rijeka, gdje radi do 1990. Ondje obavlja poslove protokola, tajnika Komisije za odnose s vjerskim zajednicama i Komisije za nacionalne manjine. U novim uvjetima osamostaljenja Republike Hrvatske ponovno radi u oblasti školstva i uprave kao prosvjetni inspektor i viši prosvjetni inspektor Ministarstva prosvjete Republike Hrvatske u odjelu sa sjedištem u Rijeci, zaduženom za područje Istarske, Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije, sve do umirovljenja 2000. godine. U Osnovnoj školi Motovun predavao je nekoliko predmeta, osobito povijest, poznavanje prirode i društva te zemljopis. U Gimnaziji i Srednjoškolskom centru u Pazinu, uz poslove direktora, odnosno ravnatelja ustanove, dio poslova redovito obavlja u nastavi: povijesti, sociologije, ustavnoga uređenja i političke ekonomije. Povremeno predaje i u odjelu Upravne škole u Pazinu te odjelima Više ekonomske škole Pula – u Rovinju i Pazinu. Dugo je i vrlo aktivno sudjelovao u kulturnome i društvenome radu u Istri, Rijeci i Zagrebu. Između ostaloga, bio je predsjednikom Savjeta, odnosno predsjednikom Skupštine Katedre Čakavskoga sabora u Pazinu od 1970. do 1980., te od 2007. do danas, kao i glavnim tajnikom Čakavskoga sabora od 1980. do 1982. te od 1986. do 1990. Bio je predsjednikom podružnice Matice hrvatske u Pazinu od 1968. do kraja 1971. godine. U Rijeci je obnašao dužnost predsjednika Izdavačkoga savjeta časopisa Dometi u dva mandata te u jednome mandatu dužnost predsjednika Savjeta Festivala Melodije Istre i Kvarnera od 1983. do 1986. godine. Bio je aktivan u Povijesnome društvu Istre, Arhivskome društvu Republike Hrvatske i podružnici toga društva u Rijeci te u Povijesnome društvu u Rijeci. Bio je zastupnikom u Kulturno-prosvjetnome vijeću Sabora tadašnje NR Hrvatske od 1965. do 1974. godine i angažiran u Odboru za školstvo toga vijeća te u Komisiji za pedagošku dokumentaciju škola. U Pazinu je od 1974. do 1982. u dvama mandatima obavljao poslove potpredsjednika tadašnje Općine Pazin. Osim rada u prosvjeti i djelovanja u kulturi, redovito se bavio stručnim i znanstvenim radom, posebice u području srednjovjekovne i novije povijesti Istre i Hrvatskoga primorja te povijesti školstva i kulture. Objavio više od pedeset stručnih i znanstvenih radova, a bio je članom uredništava ili glavni urednik više zbornika i monografija povezanih s Istrom. Sudjelovao je u organizaciji pojedinih priredbi povezanih s tematikom sjedinjenja Istre s Hrvatskom, u priređivanju obljetnica Pazinske gimnazije, obilježavanju stogodišnjice smrti biskupa Jurja Dobrile, o djelovanju monsinjora Bože Milanovića, početku objavljivanja časopisa Naša sloga te obilježavanju tisućite obljetnice prvoga spomena grada Pazina itd. Primio je veći broj priznanja i nagrada od općinske do republičke/državne razine, među kojima se ističu: Nagrada Općine Pazin, Plaketa Marulić za kulturnu djelatnost te Povelja Zvane Črnja za osobit dugogodišnji doprinos djelovanju Čakavskoga sabora.
MARIJAN MAČINA
član Inicijativnoga odbora i aktivist Čakavskoga sabora
Marijan Mačina, nastavnik i političar (Žminj, 11. rujna 1940. – Pula, 13. veljače 2005.). Osnovnu školu završio je u Žminju, a Pedagošku akademiju u Puli. Nakon studija, zaposlio se u Osnovnoj školi Vladimira Gortana u Žminju gdje je predavao tehnički odgoj i fiziku od 1961. do 1967. te od 1977. do 1986. godine. Od 1967. do 1977. godine obnašao je dužnost ravnatelja žminjske osnovne škole. Jedan je od utemeljitelja i među najangažiranijim aktivistima Čakavskoga sabora u kojemu je bio članom Inicijativnoga odbora Sabora čakavskog pjesništva (1968.), članom Upravnoga odbora Sabora čakavskog pjesništva (1969.), članom Glavnoga odbora Čakavskoga sabora od 1970. do 1977. godine te članom Izvršnoga odbora Sabora čakavskog pjesništva (1974. – 1977.). Nakon početne aktivnosti u IDS-u, bio je članom HSS-a i zastupnik u Hrvatskome saboru (2000. – 2003.), izabran na zajedničkoj listi Istarskoga demokratskog sabora, Hrvatske seljačke stranke, Liberalne stranke, Hrvatske narodne stranke i Akcije socijaldemokrata Hrvatske.
IVE RUDAN
utemeljitelj, urednik izdanja, aktivist Čakavskoga sabora
Ive (Ivan) Rudan, književni povjesničar, folklorist i publicist (Rudani kraj Žminja, 11. studenoga 1940. – Pula, 11. siječnja 1983.). Osnovnu školu pohađao je u Ceru i Žminju. U Puli je maturirao u Ekonomskoj školi i završio Pedagošku akademiju. Jugoslavenske jezike i književnosti diplomirao je 1965. na Filozofskome fakultetu u Zadru, a magistrirao 1976. te disertacijom Narodna čakavska poezija na tlu Istre i Hrvatskog primorja doktorirao 1979. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Bio je novinar i ravnatelj Radiotelevizije Zagreb (danas HRT) – Centra u Puli. Od 1979. na Pedagoškoj akademiji, Pedagoškome fakultetu u Puli (i Rijeci) bio je znanstveni asistent i docent te istodobno 1979. – 1981. dekan, a od 1982. izvanredni prof. usmene narodne književnosti, hrvatske književnosti te književnosti ostalih naroda Jugoslavije. Dugogodišnji stalni suradnik Instituta za folkloristiku u Zagrebu. Pripadao je važnome društveno-politički i kulturno angažiranome prvom školovanome poratnom naraštaju istarskih Hrvata. Jedan je od utemeljitelja, član Inicijativnoga odbora te među najzaslužnijim aktivistima Čakavskoga sabora, začetnik njegovih programa i akcija, urednik izdanja, član Upravnoga/Glavnoga odbora i Savjeta Sabora čakavskog pjesništva. Politički obilježen nakon Hrvatskoga proljeća. Priče, pjesme i osvrte o društvenim i kulturnim pitanjima započeo je objavljivati 1950-ih u pulskome omladinskom časopisu Istarski borac, pod mentorstvom prof. Ljubice Filipić Ivezić, a od 1961./62. do 1964. bio je glavnim urednikom pulskoga Glasa mladih (proistekloga također iz Istarskoga borca). Pisao je o Ivanu Bostjančiću, Mati Baloti, Vladimiru Nazoru, dijalektološkim temama (Žminjština), kazališnim izvedbama, o folkloristici, dječjoj književnosti, pedagoško-metodološkim problemima nastave književnosti i dr. U Glasu Istre, na Radio Puli te u kalendaru-godišnjaku Franina i Jurina bio je dvadesetak godina autorom dijaloga pučkih likova Franine i Jurine, najstarije kolumne u istarskoj publicistici (od 1871., još iz vremena Naše sloge). Reportaže i putopise s naglaskom na narodnome životu i etnološko-folklornim običajima Iz našega kraja (1962.) i Iz prošlosti naroda Istre (Zapisi sa starih ognjišta, od 1963.) tiskao je u novinama te u knjizi tekstova, nastalima od 1967. do 1969., pod naslovom Istarskim raskrižjima (1983.). Plodove terenskih istraživanja i znanstvene obradbe narodnih pjesama Istre i sjevernojadranskog areala objavljivao je u časopisu Istra, kalendaru-godišnjaku Jurina i Franina, Buzetskome zborniku, Narodnome stvaralaštvu te u zbornicima s folklorističkih i slavističkih kongresa. Tiskana mu je knjiga Hrvatske narodne pjesme Istre i kvarnerskih otoka (1983.).
SLAVKO ZLATIĆ
osnivač manifestacije „Naš kanat je lip“
Slavko Zlatić, dirigent i skladatelj (Sovinjak, 1. lipnja 1910. – Pula, 27. listopada 1993.). Studij glazbe započeo je na konzervatoriju Giuseppe Tartini u Trstu, a kompoziciju je diplomirao 1934. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Blagoja Berse. Nakon diplome zaposlio se 1937. u Sušaku, djelovao kao gradski kapelnik i ravnatelj glazbene škole te dirigent orkestra Glazbenoga društva i Pjevačkoga zbora Jeka s Jadrana. God. 1941. otišao je u Zagreb, gdje nastavlja s radom na ondašnjemu Hrvatskome državnom konzervatoriju te preuzima vodstvo Hrvatskoga pjevačkog udruženja Lisinski. U ratnim godinama bio je dirigent zbora Centralne kazališne družine ZAVNOH-a. U prvome poratnom razdoblju nalazi kratkotrajno namještenje u Rijeci, a zatim 1946. prelazi u Zagreb, gdje djeluje kao dirigent Zbora radiotelevizije, glazbeni urednik Radio Zagreba te prof. dirigiranja na Muzičkoj akademiji. U Istru se zauvijek vraća 1965. U Puli djeluje kao ravnatelj Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, znanstveni suradnik – etnomuzikolog Sjevernojadranskoga instituta JAZU, predaje na ondašnjoj Pedagoškoj akademiji i posvećuje se prikupljanju folklornoga glazbenoga gradiva. Na Radio Puli, ondašnjoj područnoj postaji Radio Zagreba, uređuje i vodi cikluse emisija ozbiljne glazbe Razvoj muzike jugoslavenskih naroda od početaka do danas, Muzička putovanja, Razvoj opere te ciklus na talijanskome jeziku Grandi cantanti d’opera. Posebnost netemperirane istarske ljestvice bila je osnovni pokretač stvaralaštva S. Zlatića, koji je već u djetinjstvu pokazivao veliko zanimanje za narodna glazbala i skladbe. Proučivši teorijske i praktične dosege u istraživanju istarske narodne glazbe svojega uzora i prijatelja Ivana Matetića Ronjgova, njegove vokalne stilizacije istarskih tema proširuje i na one instrumentalne. Zaodijeva ih u odgovarajuće harmonijsko ruho modalnih ljestvica koje jedino odgovaraju obilježjima netemperiranog istarskoga dvoglasja. U svojemu se stvaralaštvu pretežito oslanja na obilježja istarsko-primorske folklorne glazbe, stvarajući na temelju vlastite izvorne glazbene zamisli u narodnome duhu. Stvorio je oko 120 skladbi. Područje njegova rada pretežno su manji oblici: zborski radovi, popijevke za solo glasove uz glasovir te komorne i kraće orkestralne skladbe, od kojih valja istaknuti Balun za obou, engleski rog, alt-saksofon i fagot (1936.), Tri simfonijska plesa za komorni orkestar (1934. – 1939.), Istarsku suitu za mješoviti zbor (1934.), kantatu Grudo Motovunska (1945.), Duhački kvintet (1936., revidiran 1950.) i Pazinska zvona za orkestar (1975.). Zlatić je od 1957. do 1962. bio predsjednikom Saveza kompozitora Jugoslavije; bio je članom mnogih stručnih odbora, izaslanikom Međunarodnoga savjeta za glazbu pri UNESCO-u, organizatorom mnogobrojnih smotri kulturno-umjetničkih društava te agilan podupiratelj promicanja djelâ domaćih autora. Jedan je od osnivača jedinstvene kulturne manifestacije Naš kanat je lip, susreta amaterskih pjevačkih zborova u Poreču. Prema njegovim riječima: „Kanat je pokrenut željom da se pokaže, iskaže i dokaže kako je i koliko je istarsko-primorska narodna muzika, pretočena u umjetničko djelo, obogatila naš – i ne samo naš – muzički izraz.“ Dobitnikom je mnogih nagrada i odlikovanja, među kojima je Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor, 1979. Ostavština Slavka Zlatića čuva se u Državnome arhivu u Pazinu te na Filozofskome fakultetu u Puli, gdje je u prosincu 2003. jedna dvorana nazvana njegovim imenom, s prigodnim postavom njegova glasovira, radnoga stola, uporabnih predmeta i rukopisâ.
MARKO ZLATIĆ
tajnik Čakavskoga sabora
Marko Zlatić, knjižar i nakladnik (Trviž, 2. lipnja 1916. – Pula, 16. travnja 1998.). Treći sin narodnoga učitelja Marka, brat Slavkov. S obitelji 1929. godine pred talijanskim fašistima bježi u tadašnju Jugoslaviju. Nakon završene srednje škole, posvetio se knjižarstvu i nakladništvu. Godine 1943. unovačen je u Hrvatsko domobranstvo, a već sljedeće je godine prešao partizanima. Sudjelovao je u borbama za Knin, a zatim je s vojskom došao do Trsta. Demobiliziran, poslan je 1946. u Istru kako bi organizirao knjižarsku mrežu. Utemeljio je poduzeće Istarske knjižare u Puli te knjižare i papirnice širom Istre. Brinuo se o nakladničkoj djelatnosti tih knjižara, a zatim i o izdavaštvu ogranka Matice hrvatske u Puli. Suutemeljitelj je pjevačkoga zbora Matko Brajša Rašan. Nakon osnutka Čakavskoga sabora, postaje njegovim poslovnim tajnikom te sudjeluje u svim priredbama i programima, a posebice u pripremi, tiskanju i širenju knjiga u nizu Istra kroz stoljeća.
VILMA ZOHIL-UNUKIĆ
dugogodišnja tajnica Čakavskoga sabora
Vilma Zohil-Unukić, profesorica, dugogodišnja tajnica Čakavskoga sabora i jedna od osnivača ove institucije, rođena je 20. veljače 1940. u Puli. Osnovnu školu završila je u Žminju u prvome naraštaju učenika osmogodišnje škole. Učiteljsku školu i Pedagošku akademiju završila je u Puli, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Radni je vijek provela u Osnovnoj školi Vladimira Gortana u Žminju kao nastavnica hrvatskoga jezika. Osim na svome radnome mjestu, radila je kao kulturna djelatnica i tajnica pri Saboru čakavskoga pjesništva u Žminju i u Čakavskome saboru, u Maloj glagoljaškoj akademiji u Roču, u pripremama osnivanja Knjižnice u Žminju kao ogranka Gradske knjižnice i čitaonice Pula te u više stručnih projekata Zavoda za odgoj i obrazovanje Rijeka. Posebna područja njezinih izvannastavnih aktivnosti i zanimanja bila su: rad s nadarenim učenicima, zavičajna nastava u osnovnoj školi, čakavština, čakavsko pjesništvo i čakavčići. Bila je prvom predsjednicom Katoličkoga društva prosvjetnih djelatnika Istre, osnovanoga 2005. Dobitnicom je niza priznanja: odlikovanje Predsjednika Republike Hrvatske Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1996.), Plaketa Čakavskoga sabora (1979.), Plaketa Zvane Črnja (2006.), Nagrada Općine Žminj (2000.), Zlatna plaketa Crvenoga križa Hrvatske (1984.)…