Predsjednik Čakavskoga sabora od 1970. do 1974. godine
Mirko Božić, književnik (Sinj, 21. rujna 1919. – Zagreb, 1. kolovoza 1995.). Osnovnu školu i gimnaziju (1930. – 1938.) završio u Sinju. Studirao pravo u Beogradu, apsolvirao u Zagrebu. Tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelovao u antifašističkome pokretu. Bio je direktor Drame HNK-a u Zagrebu 1952. – 1954., a 1965. – 1969. i intendant. Od 1955. bio je urednikom u raznim književnim časopisima i tjednicima. Aktivan u političkome životu: obavljao je i dužnost potpredsjednika Sabora SR Hrvatske. Bio je redoviti član JAZU od 1975. Dobitnikom je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1985. U književnost je ušao dramskim jednočinkama s tematikom iz partizanskoga života (Most, 1947.; Devet gomolja, 1949.), nastavljajući tu tematiku i nakon rata (Povlačenje, 1949.; Skretnica, 1950.), ali ulazeći u tim dramama sve više u složena psihička stanja i dvojbe svojih junaka (Pravednik, 1961.). Etičko-psihološki kompleks suvremenoga čovjeka Božić dotiče u dramama s aktualnom društvenom problematikom (Ljuljačka u tužnoj vrbi, 1957.; Svilene papuče, 1959.). U pripovijestima, jezikom punim neologizama, zaokupljen je psihološkom problematikom junaka suočenih sa sudbinskim životnim situacijama. Najveći uspjeh postigao je kurlanskom romansijerskom trilogijom (Kurlani, 1952.; Neisplakani, 1955.; Tijela i duhovi, 1981.). U njoj se podjednako otkrivaju i psihologija zajednice (tijekom mira i rata) i osobne nedaće pojedinaca koji, bez obzira na individualnost temperamenta i značaj, ipak zajednički svladavaju „prokletstvo života i sudbine“. Fabule tih romana zasnivaju se na prikazu ljudi iz Dalmatinske zagore u borbi podjednako s društvom i prirodnim silama. Božić se služi različitim književnim postupcima: od detaljnog analiziranja protagonistâ romanâ do esejističko-filozofskih i izrazito lirskih ulomaka i prizora. Smisao za humor i blagu satiru pokazao je u dvama romanima s tematikom iz ratnoga doba (Colonnello, 1975.; Bomba, 1976.) te u televizijskoj seriji iste tematike (Čovik i po, 1974.). Premda je povremeno pisao i publicističke članke te kritičke osvrte, Božić je u prvome redu ostao romanopisac. Taj opus ostvaren je u stalnome prožimanju tradicionalno-realističke i moderne stvaralačke tehnike: epska naracija s jedne i esejistički, monološko-asocijativni tip pripovijedanja s druge strane, izraz pun sentenci, simboličko-lirskih slika i metafora temeljna su obilježja Božićeva književnog djela, što ga je svrstalo u vrh suvremene hrvatske proze. Ostala djela: Novele (1953.), Djevojka i hrast i druge priče (1975.), Slavuji i šišmiši (1990.)…
Predsjednik Čakavskoga sabora od 1974. do 1982. godine
Andre Mohorovičić, arhitekt i povjesničar umjetnosti (Križevci, 12. srpnja 1913. – Zagreb, 17. prosinca 2002.). Diplomirao arhitekturu na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (1935.), potom povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1938.). Kao asistent-stipendist od 1936. do 1938. godine po nekoliko mjeseci provodi u Pragu, Beču i Firenci. Doktorirao je na Fakultetu za arhitekturo, gradbeništvo in geodezijo Univerze v Ljubljani (Fakultet za arhitekturu, graditeljstvo i geodeziju Sveučilišta u Ljubljani) (1963.) temom O kategorijama apsolutnoga i relativnoga u teoriji arhitekture. Na Arhitektonskome odsjeku Tehničkoga fakulteta 1936. godine postaje asistentom, a od 1945. redovitim profesorom grupe kolegija Povijest umjetnosti i Teorija arhitekture. Na Sveučilištu u Zagrebu obnašao je niz dužnosti: prodekan Fakulteta (1946. – 1947.; 1962.; 1968. – 1972.; 1979. – 1983.), dekan (1950. – 1951.; 1966. – 1968.), prorektor Sveučilišta (1949. – 1950.) i rektor (1947. – 1949.). Za izvanrednoga člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU) izabran je 1954., a za redovitoga člana 1962. godine. Obavljao je mnoge važne dužnosti u JAZU, među inima bio je glavnim tajnikom (1975. – 1978.) te potpredsjednikom (1978. – 1991.). Umirovljen je 1983. godine. Bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti od 1983. godine. Sveučilište u Zagrebu dodjeljuje mu 1998. zvanje professor emeritus. Bio je glavnim urednikom Enciklopedije likovnih umjetnosti Leksikografskoga zavoda (danas) „Miroslav Krleža” (1959. – 1966.). Bavio se istraživanjem graditeljskoga nasljeđa i zaštitom spomeničke baštine. Naglašavajući autohtone kreativne sastavnice u razvoju arhitekture na hrvatskome tlu, objavio je tipologiju srednjovjekovnih arhitektonskih i urbanih objekata u pojedinim regijama. Osobitu pozornost obraćao je sustavnomu proučavanju graditeljstva i gradogradnje na području Hrvatske (Istra, Kvarner, Mljet, Rab, Slavonija) te zaštiti spomenika kulture (Graditeljstvo u Hrvatskoj, 1992.). Poseban prilog analizi arhitektonskoga stvaralaštva dao je u djelu Teorija arhitekture. Objavio je više od 100 znanstvenih rasprava te oko 250 stručnih prikaza i analiza. Dobitnik je Nagrade za životno djelo za znanost (1979.), Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1983.) i nagrade Viktor Kovačić za životno djelo (1998.).
Predsjednik Čakavskoga sabora od 1982. do 1986.
Veseljko Velčić, romanist, novinar, andragog, političar i kulturni djelatnik (Mošćenice, 5. lipnja 1923. – Zagreb, 12. srpnja 2018.). Nakon ranoga djetinjstva provedenog u Mošćenicama, osnovnu školu pohađao je na Sušaku, Crikvenici i u Zagrebu. Nižu realnu gimnaziju završio je u Zagrebu, a 1938. – 1942. polazio je i maturirao Državnu realnu gimnaziju u Varaždinu. Mobiliziran u domobranstvo, ubrzo je prešao partizanima i postrojbama X. zagrebačkoga korpusa; u borbi je bio teško ranjen, s trajnim posljedicama invalidnosti. Po završetku rata upisao je studij francuskoga i talijanskoga jezika (romanistika) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1949. diplomirao. Radio je najprije kao novinar Radio Zagreba, gdje je napredovao i postao urednikom, a potom i pomoćnikom direktora. Od 1956. bio je jedan od pokretača radničkih i narodnih sveučilišta te čitava sustava obrazovanja odraslih. Pokrenuo je Zavod za andragogiju pri Radničkome sveučilištu Moša Pijade u Zagrebu. Od 1967. do 1977. aktivno se bavio politikom; bio je, između ostaloga, republički sekretar (ministar) za obrazovanje i kulturu u Izvršnome vijeću (vladi) Sabora Socijalističke Republike Hrvatske u vrijeme predsjednice Savke Dabčević-Kučar. Radio je u Saboru na zakonima i koncepciji razvoja hrvatske kulture, sudjelujući u decentralizaciji obrazovanja i kulture u Hrvatskoj, u osnivanju novih sveučilišta (Rijeka, Split, Osijek), Varaždinskih baroknih večeri, u pregovorima o donaciji Ante Topića Mimare, planiranju i izgradnji kapitalnih objekata kulture (Arheološki muzej u Zadru, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Crkveni muzej zlata i srebra u Zadru, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu…). Od studenoga 1977. do travnja 1985. bio je direktorom Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, gdje je pokrenuo mnoge akcije za njezinu modernizaciju te hrvatskoga knjižničarstva općenito. Organizirao je proširenje postojećih i uvođenje novih funkcija knjižnice, uveo računalnu obradbu kataložnih i bibliografskih podataka, oživio rad na nacionalnoj bibliografiji te pokrenuo projekt objavljivanja Građe za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju. Bio je 1969. među osnivačima Čakavskoga sabora Žminj. Nakon umirovljenja, posvetio se radu u Čakavskome saboru i Prosvjetnome saboru Hrvatske. Potaknuo je i vodio osnivanje Katedre Čakavskoga sabora Mošćenička Draga 2003., čijim je predsjednikom bio u dva mandata, do 2012., okupivši radišnu skupinu lokalnih intelektualaca i ljubitelja zavičajnosti, s kojima je intenzivno radio na održavanju identiteta lokalne zajednice sustavnim osmišljavanjem osuvremenjivanja i potvrde povijesne i kulturne baštine. Za predsjedničkoga mandata podupirao je projekte mlađih članova katedre (Smotra i regata tradicijskih barki na jedra, Za Andrejnu – dan pomoraca i ribara, međunarodnu likovnu koloniju Mošćenički pinel i dr.), a sam je osmislio i vodio projekte Mošćenice – živi povijesni grad, Povijesno-mitske staze Trebišća – Perun, tradicionalnu priredbu povijesnoga dana Mošćenica Kandaloru, nakladničku djelatnost katedre i dr.
Predsjednica Čakavskoga sabora od 1986. do 1990.
Ema Derossi-Bjelajac, političarka (Štrmac kraj Labina, 3. svibnja 1926.). Školu je pohađala u Nedešćini i Labinu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata uključila se u partizanski pokret i kraj rata dočekala u partizanskoj tiskari smještenoj na rubu sela Veselici na Labinštini. Tu su se tiskala partizanska glasila pulskoga okruga Hrvatski list i La nostra lotta. Završila je Višu političku školu Đuro Đaković 1951. u Beogradu i Visoku upravnu školu 1959. u Zagrebu, gdje je na Pravnome fakultetu magistrirala upravno-političkom temom g. 1965. Nakon rata, radila je u „agitpropu“ Općinskoga komiteta KPH za Istru te bila članicom pulskoga Gradskog komiteta KPH (1946. – 1948.) i Biroa Oblasnoga komiteta KPH za Rijeku (1948. – 1953.). God. 1953. – 1959. bila je glavnom urednicom pulskoga dnevnika Glas Istre i direktoricom riječkoga izdavačkog poduzeća Otokar Keršovani. Na zagrebačkoj Visokoj upravnoj školi izabrana je za asistenticu (1959.) i docenticu (1966.), a na Pravnome fakultetu predavala je na katedri nauka o upravi (1968. – 1974.). Također je bila članicom CK SKJ (1964. – 1969.) i Izvršnoga komiteta CK SKH (1969. – 1974.), predsjednicom Sveučilišne organizacije SK Zagreb (1968. – 1970.), članicom Predsjedništva Gradskoga komiteta SKH Zagreb (1980. – 1982.). Nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu (1971.), jedan je od nosilaca politike kojom su u Hrvatskoj prekinuti demokratski procesi. Ali je nakon Hrvatskoga proljeća, tijekom političkih progona 1972., odigrala prevažnu ulogu u očuvanju Čakavskoga sabora. Na zajedničkome sastanku Predsjedništva i Glavnoga odbora Čakavskoga sabora, održanom u Rijeci 24. siječnja 1972., kao članica pravovjernoga dijela CK SKH, dala je pozitivnu političku ocjenu Čakavskoga sabora i njegove djelatnosti (u svjetlu 21. sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH), te prijedlog da se ČS još više razgrana i razvije. Nekoliko puta bila je zastupnicom u Saboru i njegovom potpredsjednicom (1978. – 1982.). Za članicu Predsjedništva SRH izabrana je 1982., dužnost je njegove predsjednice obavljala od prosinca 1985. do svibnja 1986., kada odlazi u mirovinu. Osim političke, ostvarila je i spomenutu znanstvenu karijeru. Radovima s područja upravnih znanosti surađivala je u zbornicima i časopisima Naša zakonitost (1961., 1979., 1985.), Uprava (1962.), Zbornik VUŠ (1966. – 1968.), Encyclopaedia moderna (1968.), Samoupravljanje (1973.) i Zbornik Pravnog fakulteta (1974). Političke radove tiskala je u časopisima Žena (1968.), Naše teme (1972., 1974., 1982., 1988.), Pogledi (1979. – 1980.) i zbornicima Idejni osnovi socijalističkog samoupravljanja (Beograd, 1977.) i Učešće žena u procesima društvenog odlučivanja (Beograd, 1982.).
Predsjednik Čakavskoga sabora od 1991. do 1998.
Petar Strčić, povjesničar, sveučilišni profesor, arhivist, organizator i promicatelj historiografskih događaja i procesa (Kras na Krku, 24. kolovoza 1936. – Rijeka, 23. lipnja 2019.). Rođen je u obitelji koja se 1937. preselila u Rijeku radi očeva rada u građevinskoj djelatnosti, ali s rodnim je otokom cijeli život održao čvrstu identitetsku vezu. Osnovnu je školu polazio na Sušaku, odnosno Rijeci (1942. – 1946.), a gimnaziju na Sušaku (1946. – 1954.), gdje je i maturirao. U Rijeci je neko vrijeme polazio i Muzičku školu. Nakon mature, upisao je studij povijesti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1961. kod akademika Vase Bogdanova. Tema je njegova diplomskoga rada bila o istočnom Jadranu 1918. godine. Kao apsolvent povijesti započeo je u Zagrebu studij prava, što je potom neko vrijeme studirao i u Rijeci. Za arhivsku ga je djelatnost zainteresirao splet okolnosti, kad je na zamolbu profesora Jaroslava Šidaka i uz financijsku pomoć Bernarda Stullija, tada direktora Arhiva Hrvatske, pregledao rukopisnu i knjižnu ostavštinu dr. Dinka Vitezića u Vrbniku, o čemu je kasnije napisao iscrpno izvješće. Tako je ostao raditi kao nastavnik povijesti u Osnovnoj školi Vrbnik šk. 1959./1960. god., a zatim je 1961. kratko radio u mjestu Čavle, čekajući da se otvori radno mjesto asistenta u Sjevernojadranskome institutu JAZU-a u Rijeci. Od 1961. bio je asistent, potom znanstveni asistent Sjevernojadranskoga instituta JAZU, sve do 1978. godine. Na to je mjesto došao uz pomoć i podršku akademika Mije Mirkovića (Mate Balote), koji je tada bio voditeljem Instituta. Nakon gotovo dvaju desetljeća u Sjevernojadranskome institutu (danas Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci, s područnom jedinicom u Puli), prešao je na radno mjesto stručnoga savjetnika Centra za radnički pokret i NOR-a u Rijeci (1978. – 1980.). Potom je imenovan direktorom Arhiva Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv) te se preselio u Zagreb. Na toj je dužnosti ostao cijelo desetljeće (1980. – 1990.), a zatim je imenovan upraviteljem Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1991. – 2005.), što je bio do formalnoga umirovljenja. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu doktorirao je 1991. disertacijom Hrvatski narodni pokret u Istri i na Kvarnerskim otocima od kraja 40-ih do početka 80-ih godina 19. stoljeća. Članom suradnikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 1992., a redovitim članom u Razredu za društvene znanosti 2000. godine. Kao akademik, u dva je navrata bio voditeljem Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci (2008. – 2011. i 2012. – 2019.). U šest desetljeća dugoj znanstvenoj karijeri akademik Petar Strčić ostavio je dubok trag u historiografiji Istre i sjevernoga Jadrana. Arhivist, povjesničar, urednik knjiga i časopisa, poticatelj i popularizator znanstvenoga i stručnoga rada u historiografiji, pedagog i organizator, objavio je sedamdesetak znanstvenih i stručnih knjiga te golem broj tekstova – znanstvenih rasprava i stručnih radova, recenzija, polemika i razgovora. Bavio se srednjovjekovnom, modernom i suvremenom povijesti Rijeke, Kvarnerskoga primorja i otoka, Istre i Gorskoga kotara. Svojim je radovima široko zahvatio historiografske teme o velikaškim obiteljima (Frankopani), statutima (Senj, Krk, Rab), o nacionalnim borbama u Istri u 19. i 20. stoljeću, o talijanskoj vlasti u međuraću, antifašističkome otporu, razvoju komunističkoga pokreta, o NOP-u i NOR-u, o borbi za priključenje Istre i Rijeke matici domovini poslije Drugoga svjetskog rata. Bio je posljednji predsjednik Saveza arhivista SFRJ, predsjednik Povijesnoga društva Rijeka, Društva za hrvatsku povjesnicu, Povijesnoga društva otoka Krka, pokretač i dugogodišnji urednik Krčkoga zbornika, glavni urednik Arhivskoga vjesnika, član uredništva mnogobrojnih časopisa i zbornika, izdavačkih savjeta mnogih izdanja u Zagrebu, Rijeci, Puli i drugdje. Strčić je bio dugogodišnjim suradnikom Pazinskoga memorijala, odnosno pazinske Katedre Čakavskoga sabora. Od 1970. do 1990. bio je predsjednikom Savjeta znanstvenoga skupa Pazinskog memorijala, nastupio je na većini znanstvenih skupova u organizaciji katedre, a od 1970. do 1988. uredio je 15 od ukupno 27 zbornika Pazinskoga memorijala. Inzistirao je na uključivanju u rad katedre ne samo već afirmiranih autora već i mladih, obrazovanih povjesničara te time doprinosio podizanju znanstvene razine istarske, odnosno hrvatske historiografije. Za predsjednikovanja Petra Strčića povećao se broj katedri Čakavskoga sabora – od jedanaest na dvadeset. Osnovano je osam novih katedri – u Grobniku, Kostreni, Rabu, Rijeci, Zagrebu, Otočcu, a kao katedre u sustav Sabora uključila su se već postojeća društva i ustanove: Društvo za povjesnicu Klana i Ustanova „Ivan Matetić Ronjgov“. Postavljeni su temelji dvjema katedrama na otoku Krku, zatim u Škrljevu (na bakarskome području) te u Mošćenicama, koje djeluju i danas. Imao je važnu ulogu u stvaranju Odsjeka za informacijske znanosti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (arhivistika), predavao je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, na Pedagoškom fakultetu u Puli, na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i drugdje. Osnovao je i deset godina vodio studij povijesti na Pedagoškome (danas Filozofskome) fakultetu Sveučilišta u Rijeci, tako što je okupio vrsne vanjske suradnike kako bi studentima povijesti pružio što više znanstvenih iskustava. Akademik Strčić triput je dobio Nagradu Grada Rijeke te nagrade Grada Krka i Pazina. Dobitnik je Nagrade Grada Rijeke za životno djelo, za cjelokupan doprinos unapređenju i promicanju znanosti te doprinos istraživanju povijesti grada Rijeke i zapadne Hrvatske. Bio je počasnim građaninom čak pet općina i gradova u Primorsko-goranskoj županiji.
Predsjednik Čakavskoga sabora od 1998. do 2006.
Aleksa Ladavac, gospodarstvenik, političar i kulturni pregalac (Beram pokraj Pazina, 19. lipnja 1939. – Pula, 16. svibnja 2018.). Osnovnu školu završio je u rodnome Bermu, a gimnaziju u Pazinu 1956. godine. Nakon mature, upisao je Ekonomski fakultet u Zagrebu na kojem je diplomirao 1962. godine. Prvo zaposlenje dobio je u tadašnjoj Komunalnoj banci u Pazinu, potom se zaposlio u tvornici tekstila Pazinka, a 1971. preuzima dužnost direktora novoosnovanoga poduzeća Učka sa sjedištem u Pazinu, zaduženoga za pripremu i izgradnju tunela kroz Učku s priključnim cestama – tada upravo epohalnoga i u Istri plebiscitarno prihvaćenoga programa. Tih godina preuzima dužnost sekretara Općinskoga komiteta SKH-a u Pazinu. Od 1973. do 1977. godine bio je zastupnikom u Društveno-političkom vijeću Sabora SR Hrvatske. Iskustvo stečeno u poduzeću Učka uvelike će preusmjeriti njegov profesionalni rad prema cestogradnji te utjecati na brojne nove programe u idućim godinama, uglavnom na republičkoj razini. Tako je od 1974. do 1978. obnašao odgovornu dužnost predsjednika Savjeta za zaštitu kulturne baštine Republike Hrvatske, godine 1980. u Zagrebu preuzima dužnost sekretara Republičkoga SIZ-a za ceste, od 1986. do 1990. godine bio je članom Izvršnoga vijeća Sabora. Nakon hrvatskoga osamostaljenja, radi u Uredu za koncesije Vlade RH i drugim vladinim službama, a od 1996. do 2011. godine pomoćnikom je generalnoga direktora tvrtke BINA-Istra. Osnivač je Hrvatske udruge koncesionara za autoceste s naplatom cestarine (HUKA), čijim je kasnije bio i počasnim predsjednikom, a od 2004. do 2007. godine bio je članom stručne skupine za promet Europske unije. Osim što je radni vijek posvetio problemima prometa, regionalnoga razvoja i prostornoga planiranja te maloga gospodarstva, velik doprinos dao je i na području kulture. Bio je vrlo aktivan član Čakavskoga sabora od osnutka te članom predsjedništva Čakavskoga sabora u nekoliko mandata. Na Skupštini ČS-a, održanoj 14. siječnja 1998. u Rijeci, izabran je za predsjednika Čakavskoga sabora. U lipnju iste godine s tadašnjim načelnikom općine Žminj potpisao je ugovor o donaciji, odnosno o trajnome korištenju zgrade Zat kaštela, u kojoj je uređena Čakavska kuća – kao sjedište Čakavskoga sabora i mjesto raznih događanja – svečano otvorena 1999. u okviru obilježavanja 30. obljetnice postojanja i rada Čakavskoga sabora. U lipnju 2002. Aleksi Ladavcu povjeren je još jedan mandat, a na samome početku Izborne skupštine, s tadašnjim istarskim županom, žminjskim načelnikom te Gradskom knjižnicom i čitaonicom Pula, potpisao je Sporazum o zajedničkome financiranju knjižnice, čitaonice i tajništva Čakavskoga sabora sa sjedištem u Čakavskoj kući u Žminju. Po završetku drugoga mandata, Ladavac je proglašen počasnim predsjednikom ČS-a. Objavio je tridesetak znanstvenih i stručnih radova iz područja gospodarstva i kulture, suautor je monografije Učka – cestovni tunel (Pula, 1981.), bio je članom Izdavačkoga savjeta edicije Istra kroz stoljeća, uredništva zbornika pazinske katedre – Pazinski memorijal te niza drugih publikacija. Tijekom posljednjega desetljeća života bio je na čelnim funkcijama antifašističkih udruga Pazina i Istre. Za osobite zasluge u gospodarstvu nagrađen je Redom Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića (2012.) te Plaketom grada Pazina (2014.), kao znak priznanja za posebne zasluge i rezultate trajne vrijednosti na sveukupnom prometnome i gospodarskom razvitku grada Pazina, Pazinštine i Istre.
Predsjednik Čakavskoga sabora od 2006. do 2015.
Slavko Krajcar, elektrotehničar, sveučilišni profesor, kulturni pregalac (Krajcar Brijeg, općina Žminj, 14. siječnja 1951. – Fuškulin, kraj Poreča, 18. lipnja 2021.). Osnovnu školu pohađao je u Sv. Petru u Šumi, a srednju u Puli. Godine 1969. upisao je, a 1973. diplomirao na tadašnjemu Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (danas Fakultet elektrotehnike i računarstva). Nakon svršetka fakulteta, zapošljava se kao asistent pri Zavodu za visoki napon i energetiku istoga fakulteta. Magistrirao je 1980. godine, a doktorirao 1988. Godine 1990. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta, 1997. u zvanje izvanrednoga profesora, a 2002. u zvanje redovitoga profesora. Kao nastavnik radi ili je radio na predmetima/kolegijima: Energetska elektrotehnika, Razvod električne energije, Rasklopna postrojenja (Električna postrojenja), Elektrane, Električna rasvjeta, Niskonaponske mreže i instalacije, Razdjelne mreže i instalacije, Modeli izgradnje EES-a u liberaliziranim uvjetima, Uvod u teoriju tržišta energentima, Ekonomika u energetici, na dodiplomskome studiju (preddiplomskim ili diplomskim studijima), te Specifičnosti električnih postrojenja, Planiranje razdjelnih mreža, Modeliranje odnosa na tržištu električne energije i Planiranje distribucijskih sustava na doktorskome studiju. Šire mu je znanstveno područje energetika, a uže planiranje i razvoj razdjelnih mreža i modeliranje odnosa na tržištu električne energije. Rezultat je njegova rada više od dvjesto znanstvenih, stručnih radova i studija, većinom objavljenih u zbornicima međunarodnih konferencija, međunarodnim časopisima ili kao poglavlja u knjigama. Autorom je pet skripata. Bio je voditeljem brojnih razvojno-istraživačkih projekata, od kojih se mnogi primjenjuju u praksi (HEP, HŽ, INA, MORH, MZT i drugdje). Vodio je nekoliko međunarodnih projekata i bio ekspertom UNIDO-a u području racionalnoga korištenja električne energije. Osim nastavne, znanstvene i stručne djelatnosti, sudjelovao je u mnogim društvenim i organizacijskim poslovima. Bio je pomoćnikom dekana za materijalna i financijska pitanja od 1991. do 1996. godine, prodekan za poslovanje od 1996. do 1998., a dekan u mandatu od 1998. do 2000. te u drugome mandatu od 2000. do 2002. godine, također i predstojnik Zavoda za visoki napon i energetiku FER-a u dva mandata. Bio je članom Izvršnoga odbora CIGRE, član Novčarskoga vijeća MZT-a, predsjednikom organizacijskoga odbora međunarodne konferencije Information Technology Interfaces – ITI (1991. – 2001.), direktorom časopisa Journal on Computing and Information Technology – CIT. Bio je, usto, članom Nadzornoga i Upravnoga odbora Hrvatske elektroprivrede (u više navrata, 1991. – 2000.), predsjednik ili član Upravnoga odbora SRCA (u više navrata), član i predsjednik Upravnoga vijeća Instituta Ruđer Bošković (1996. – 2000. i 2006. – 2012.), član Nadzornoga odbora poduzeća Digitron, Buje (1996. – 2002.), predsjednik Upravnoga vijeća CARNet-a (1998. – 2000.). Dugogodišnji je član Nacionalnoga vijeća za konkurentnost i član, u četiri mandata, Senata Sveučilišta u Zagrebu. Članom je stručnih udruga IEEE, CIGRE, CIRED (član Izvršnoga odbora) i drugih udruga. U mandatu 2017. – 2021. član je uprave Hrvatske akademije tehničkih znanosti. Utemeljitelj je i voditelj škole Diploma Study in Management te stručnoga studija Training Centre for Energy Trading pri Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Bio je predsjednikom Katedre Čakavskoga sabora Zagreb i predsjednikom Čakavskoga sabora u dva mandata. Za njegova mandata osnovana je prva čakavska katedra u inozemstvu, Katedra Čakavskoga sabora Šopron – Katedra gradišćanskih Hrvata iz Mađarske i Austrije. Izdao je zbirke pjesama: Kunfina bilo ni i Kunfina ni. Pjesme su mu objavljene u Zbirci pjesama Verši na šterni (2014.) i časopisu Hrvatskoga društva klasičnih filologa – Nuntius (2008.). Urednik je knjiga: Zvane Črnja – Istrijo moja, Vjekoslav Spinčić, Povijest Istre i Libar Žminjski – skupina autora (dvosveščano).
Predsjednik Čakavskoga sabora od 2015.
Prof. dr. sc. Robert Matijašić rođen je u Puli 26. srpnja 1957., a diplomirao je arheologiju (A) i engleski jezik i književnost (B) na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1979. Zaposlio se u Arheološkome muzeju Istre u Puli, kao kustos Odjela za antičku arheologiju. Sudjelovao je na terenskim arheološkim istraživanjima u čitavoj Hrvatskoj (Sesvete kod Zagreba, Vinkovci, Zadar), a napose u Istri (Medulin, Červar, Rim kod Roča, Pula), a samostalno je vodio arheološka istraživanja antičke nekropole na Marsovu polju u Puli i javne antičke arhitekture na Forumu u Puli. U sklopu rada u Arheološkome muzeju Istre u Puli postavio je i surađivao kod postave mnogobrojnih izložbi arheološke tematike u zemlji i inozemstvu. Magistrirao je 1985. u Centru za postdiplomski studij u Dubrovniku, Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao 1994. na Zavodu za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1991. do 1994. bio je ravnateljem Arheološkoga muzeja u Puli, a potom se zaposlio na tadašnjemu Pedagoškom fakultetu u Puli Sveučilišta u Rijeci (danas Filozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli). Predaje predmete povijesti, arheologije i povijesti umjetnosti staroga vijeka, a to je kao vanjski suradnik predavao i na Pedagoškome fakultetu u Rijeci, te na doktorskim studijima u Zagrebu, Zadru i Padovi. Na Fakultetu je obnašao dužnosti prodekana i dekana, a od 2007. do 2008. bio je prorektorom novoga sveučilišta, te od 2009. do 2013. njegov rektor. U više je navrata bio na kraćim studijskim boravcima na Sveučilištu u Padovi (1981.), u Francuskoj školi u Rimu (École Française de Rome, 1985., 1991.), na Sveučilištu u Macerati (1997., 1999.), Sveučilištu u Oxfordu (2004.) i Sveučilištu u Bordeauxu (2007. i 2008.). Sudjelovao je na stotinjak znanstvenih i stručnih konferencija, okruglih stolova, kongresa, simpozija, znanstvenih susreta u zemlji i inozemstvu (Slovenija, Italija, Francuska, Španjolska, Malta, Poljska, Velika Britanija, Njemačka, Nizozemska). Održao je više tematskih i prigodnih predavanja za širu javnost, uglavnom u Puli. Objavio je devet knjiga, od kojih četiri znanstvene, tri priručnika/udžbenika, jedan prijevod sa znanstvenim aparatom i jedan publicistički rad. Objavio je više od 200 znanstvenih, stručnih i preglednih tekstova u domaćim i inozemnim časopisima, zbornicima sa skupova i monografijama, šest uredničkih knjiga te dva prijevoda. Bio je voditeljem nekoliko međunarodnih i domaćih znanstvenih projekata, glavnim urednikom časopisa Tabula Filozofskoga fakulteta u Puli (1999. – 2005.), a član je uredničkih i znanstvenih odbora niza znanstvenih časopisa u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Članom je Hrvatskog arheološkoga društva (HAD), Hrvatskoga znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture (Rijeka) i Katedre za povijest Čakavskoga sabora (Pazin). Od 2008. do 2012. bio je voditeljem Sekcije za staru povijest Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti (HNOPZ). Od rujna 2015. predsjednik je Čakavskoga sabora Žminj. Od studenoga 2017. predsjednik je Humanističkoga društva Histrija (Kopar). U svibnju 2014. izabran je za člana-suradnika HAZU-a.