Mediteranski kiparski simpozij

Likovna manifestacija Mediteranski kiparski simpozij u kamenu osnovana je 1969. u Labinu kao najznačajnija kulturna manifestacija Katedre Čakavskoga sabora Labinske republike. Na 40-ak hektara zaštićenoga kulturnog dobra, na arealu otvorenog mediteranskoga krajolika podno La­bina, trajno je mjesto našla reprezentativna zbirka od 96 skulptura u kamenu glasovitih hrvatskih, europskih i svjetskih umjetnika. Ova jedinstvena zbirka skulptura nastala je prema zamisli labinsko­ga umjetnika, akademskoga kipara i slikara, auto­ra jednoga od najpoetičnijih opusa u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, Josipa Diminića, uz poticaj labinskoga akademskog slikara Quintina Bassanija, zagrebačke akademske kiparice Milene Lah i povjesničara umjetnosti, velikoga istraživača i znanstvenika Branka Fučića, te uz potporu Josi­pa Faragune, predsjednika ondašnjega SSRNH-a i labinske katedre.

Za održavanje radnoga dijela Simpozija oda­bran je park barokne Stancije Dubrova, ladanj­sko-gospodarski graditeljski kompleks labinske patricijske obitelji Franković iz 17. stoljeća, a za smještaj skulptura krajolik Stancije.

Ishodišne odrednice ove ugledne međuna­rodne likovne priredbe bile su: „suvremena pohvala ljepoti istarskog kamena, reafirmacija kamena u skulpturi, izuzetni uvjeti sučeljavanja kipara i ma­terijala, afirmacija i kultiviranje istarskog prostora, registriranje putova kiparskog izraza, postavljanje trajne izložbe suvremene skulpture na otvorenom prostoru, registriranje puteva kiparskog izraza.“

Mediteranski kiparski simpozij koristi preteži­to bijeli istarski kamen iz kamenoloma Vinkuran kraj Pule ili Kanfanara, što ga dostavlja poduzeće Kamen d. d. iz Pazina.

Prvi Mediteranski kiparski simpozij u kame­nu održan je tijekom kolovoza i početkom rujna 1970. godine u čast proslave 50. obljetnice Labinske republike, a prvi sudionici bili su zagrebački kipari Milena Lah i Ivan Kožarić te talijanski kipar Antonio Paradiso, čije su skulpture – Galebovi, Isječak rijeke, Zrno žita, smještene kao simbolični međaši tzv. Labinske republike.

Od prvoga saziva 1970. pa do 2017. godine održan je 41 Simpozij u okviru kojih je ostvareno ukupno 96 skulptura i projekata – 80 je smješteno u Parku skulptura Dubrova – 64 samostalne skulpture i 16 dionica Bijele ceste, a 16 skulptura razmješteno je diljem Hrvatske. Simpoziji nisu održani 1980., 1981., 1986., 1992., 1995., te od 2011. do 2015. godine zbog nedostatka novca te ratnih događanja. Posljednji Simpozij održan je 2017. godine. Trajali su od 30 do 45 dana, s razli­čitim brojem sudionika (dva do sedam kipara), a počinjali su uglavnom prve nedjelje u kolovozu.

U proteklih pedeset godina, u velikome atelijeru na otvorenom, sudjelovao je 91 kipar (ne­koliko kipara dvaput), priznati hrvatski i svjetski umjetnici – većinom iz Hrvatske (ukupno 49), ali i iz Srbije (11), Italije (9), Slovenije (4), Slovačke (2), Japana (2), Bosne i Hercegovine (2), Španjolske (2) te po jedan iz Austrije, SAD-a, Makedonije, Francuske, Nizozemske, Švicarske, Ka­nade, Velike Britanije, Južne Koreje i Mađarske. Djelima su ondje zastupljene istinske umjetničke veličine poput Dušana Džamonje, Šime Vulasa, Vladimira Gašparića, Josipa Diminića, Ede Mur­tića, Branka Ružića, Marije Ujević, Slavomira Drinkovića, Vjenceslava Richtera, Miroslava Šuteja, Bogdana Bogdanovića, Ratka Petrića, Vanje Radauša, Hiroshi Mikamija, Nina Cassanija, Takashi Konda, Gualtierija Mocennija, Um Tai-Junga, Josefa Wyssa, Lorenza Frechila Del Reya i drugih. Od velike pomoći bili su kamenoklesari Janko Mošnja, Berto Škopac, Dušan Milohanović, Vlado Putinja, Josip Hrvatin, Josip Orbanić i drugi, a posebno Romano Lupetina koji je na Simpo­ziju sudjelovao od samoga početka. Oni su, zapravo, bili sudionici u sjeni, čija je prisutnost nužna, ali odmjerena.

Šesnaest skulptura razmješteno je i postavljeno izvan Parka Dubrova, diljem Hrvatske, pa se tako primjerice u Rapcu nalaze Perle Vaska Lipovca i Odmaranje Mate Čvrljka, u parku zagrebačke Vile Zagorje Dunje Koste Angeli-Radovanija, u Pazinu Karijatida Alema Korkuta, Starom gradu Labinu Put do oltara u prolazu Josipa Diminića, Vukovaru Veliki arhiv Đanina Božića, a u Parku mladosti u Pićnu Obitelj talijanskoga kipara Nane Zavagnea.

Nakon četvrt stoljeća Mediteranskoga kiparskog simpozija u kamenu, ova jedinstvena izložba kiparskih ostvarenja u pitoresknom istarskom krajobrazu upotpunjena je, 1997. godine, u svijetu posve originalnim projektom Bijele ceste.

Na 22. Mediteranskom kiparskom simpoziju, održanom u kolovozu i rujnu 1994., Kuzma Ko­vačić, kipar iz Splita i Slaven Cetina, arhitekt iz Pule, zajednički su, prema ideji Josipa Diminića, koncipirali projekt Bijele ceste, osmislivši dugoročan model oblikovanja dionica postojeće bijele ceste kojom se nekada dolazilo na imanje obitelji Franković u Dubrovi. Naime, 800-metarska cesta razdijelit će se u dionice od 25 metara i širine od 4,5 metara te će svake godine jedan odabrani kipar ili slikar oblikovati svoju dionicu, prema svojoj zamisli i mjeri osobnih estetskih kriterija, pridono­seći ostvarenju zajedničkoga putovanja u budućnost, prostornoga i likovnog.

Za razliku od programa Parka skulptura, koji je bio rezerviran isključivo za kiparske opuse, projekt Bijele ceste otvorio je mogućnost i slikarima da u kamenu ostave autorski zapis. Štoviše, prostor plohe određene dvjema dimenzijama više je pogodovao slikarskome izričaju, za razliku od kiparskih promišljanja u kojih je plošnost diktirala dokidanje volumena i oblikovno načelo pod­vrgnula slikarskoj ili crtačkoj disciplini. Izvedbe slikara tako se gotovo doslovno poklapaju s obli­kovnom strategijom pojedinog autora i prepoznatljivošću njegova izričaja. Kod kiparskih dionica očituje se namjera autorā da se mozaičkim kombiniranjem različitih tekstura i kolorita kamena od grubih granitnih kocaka do poliranoga mramora naznači postupak preobrazbe voluminoznih oblika u planimetrijski sustav slike.

Čast da osmisli prvu dionicu ove mozaične ceste pripala je 1997. akademskoj kiparici i grafi­čarki iz Zagreba Dori Kovačević, a nastavili su akademski kipari Nikola Džaja (Solin) i Ivan Briski (Zagreb), slikar Quintino Bassani (Zagreb), akademski slikar Zdravko Milić (Labin), kipar Peruško Bogdanić (Zagreb), kiparica Mojca Smerdel (Maribor), kipar Dušan Džamonja (Zagreb), slikar igrafičar Edo Murtić (Zagreb), slikar Julije Knifer (Zagreb), kipar Ivan Kožarić (Zagreb), slikar Šime Perić (Zagreb), slikar i kipar Ante Rašić (Zagreb), slikar Eugen Kokot (Zagreb), slikar, grafičar i oblikovatelj Ivan Picelj (Zagreb) te slikar, kipar i grafičar Josip Diminić (Labin).

Posljednju, 16. dionicu Bijele ceste 2011. godine kreirao je upravo Josip Diminić – Raskrižje Bijele ceste – 1. faza, Oranica, sa željom da njegova dionica bude spomenik njivama, trudu i radosti nada­nja koje je istarski težak posijao i ostavio u nasljeđe. Budući da je dovršen najzahtjevniji krak Bijele ceste u smjeru istok-zapad, Stručni savjet Mediteranskoga kiparskog simpozija odredio je da se Bijela cesta iz budućega Križišta račva i u smjeru sjever-jug, smjerokazom „meko“ razdvajajući, ali istovremeno i povezujući parkovnu skulpturu sa čovjekom i prirodom.

Dionica Bijela cesta – U iščekivanju kiše autora Ante Rašića, realizirana u okviru 36. Mediteran­skoga kiparskog simpozija, nagrađena je trima prestižnim svjetskim nagradama: nagradom organi­zacije D&AD Global Awards 2009. u Londonu, poznatom kao Yellow Pencil (Zlatna olovka), koju mnogi u dizajnerskom svijetu uspoređuju s filmskim Oskarom, zatim srebrnom nagradom u kate­goriji Signs and displays na uglednome natječaju European Design Awards ‘09. u Zürichu, te 2011. godine nagradom Honor Award SEGD-a (Society for Environmental Graphic Design), međunarodne organizacije što okuplja ljude koji se bave komunikacijskim dizajnom u izgrađenome okolišu.

Prvi put u povijesti SEGD-a glavnu nagradu Honor Award osvojili su dizajneri iz Hrvatske. U konkurenciji od 470 radova iz cijeloga svijeta dodijeljeno je samo sedam glavnih nagrada, a jedna od njih u Montrealu je uručena dizajnerima Studija Rašić, Vedrani Vrabec i Marku Rašiću, za projekt Bijela cesta – U iščekivanju kiše.

Nagrađena dionica Bijele ceste sastavljena je od 1.245 kvadratnih modula izrađenih u poliranu vapnenačkom istarskome kamenu kanfanar. Od tih 1.245, izdubljeno je 806 kvadratnih modula kamena, koji zajedno čine naziv cjelokupnog projekta Bijela cesta. Dionica se kontinuirano mijenja ovisno o vremenskim prilikama i godišnjim dobima. Može se reći da je u savršenu skladu s okolišem i u interakciji s prirodom.

Premda je Bijela cesta zamišljena kao niz likovnih zadataka i kreativnih rješenja, zadržala je primarnu funkciju – kao sredstvo komunikacije.

Prema projektu Josipa Diminića, unutar Parka Dubrova uređen je autentičan Dolac – amfite­atar. Prirodnu udolinu sa starom japlenicom (vapnenicom) oblikovao je u skladnu, prisnu kružnu formu s ravnim podijem u sredini oko kojega se stepenasto uzdiže gledalište sa sjedalima složenima od kamenih ploča. Prirodnu konfiguraciju tla iskoristio je kao bitan polazišni čimbenik forme u prostoru. Njegova intervencija u krajolik stvorila je novu spoznaju o iskonskim ustrojstvima čovjeka i prirode, jedinstvenu kreaciju koja nosi sve razloge suživota i sklada prostora i oblika. U njemu se održavaju svečanosti simpozija kao i popratni kulturni programi te razni sadržaji.

Na ulazu u Park skulptura podignuta je zgrada, tzv. zelena kocka, prema idejnome rješenju Jo­sipa Diminića i arhitekta Slavka Batelića, zamišljena kao info-punkt i ured Mediteranskoga kiparskog simpozija, ali do danas nije zaživjela.

Od samoga početka sudionike Simpozija predlagali su i odabirali članovi Stručnoga savjeta; uz Josipa Diminića, neki od njih bili su: dr. Vanda Ekl, dr. Boris Vižintin, dr. Zvonko Maković, prof. Vladimir Bužančić, prof. Gorka Ostojić-Cvajner, prof. Mladenka Šolman, akademski kipari Milena Lah, Kosta Angeli Radovani, Raoul Goldoni, Marija Ujević, dipl. ing. Zdenko Sila i drugi.

Među 250 u svijetu bitnih i važnih kiparskih simpozija, Mediteranski kiparski simpozij u Du­brovi svrstava se u deset najvažnijih, a umjetnika koji žele postati dio toga jedinstvena projekta nikad nije nedostajalo.

Link na: https://parkdubrova.eu/