O nama

Što je to Čakavski sabor?

 

Prva, javno objavljena, vijest o osnivanju Čakavskoga sabora najava je „sijela čakavske poezije u Žminju“ u listopadu 1968. Na kraju izvještaja objavljenog u dnevniku Vjesnik (19. listopada) – o „turneji književnika i znanstvenih radnika Hrvatske“, koju su organizirali Matica hrvatska i Društvo književnika Hrvatske (danas: Društvo hrvatskih književnika, kojemu je 1990. vraćen izvorni naziv iz 1900.), od 14. do 21. listopada 1968., a u povodu 25. obljetnice Pazinskih povijesnih odluka, ti­jekom koje je u Puli predstavljena Knjiga o Istri (skupine autora) – prvi put se javno navodi kako su Mario Hrelja (tadašnji predsjednik Skupštine općine Rovinj), Milan Smoljan (tadašnji predsjednikOpćinskoga komiteta SKH Rovinja) i nekoliko njihovih suradnika „prihvatili sugestiju književnika Marina Franičevića i Zvane Črnje, pa se u najskorije vrijeme može očekivati formiranje Inicijativ­nog odbora koji bi imao zadatak u detalje razraditi plan sijela čakavske poezije u Žminju.“

Sastanak Inicijativnoga odbora Sabora čakavskog pjesništva održan je 8. prosinca 1968. u Osnovnoj školi u Žminju, a nazočili su mu: Gaetano Čehić (Rovinj), Zvane Črnja (Ičići), Miho De­beljuh (Pula), Ivo Erman (Pula), Marin Franičević (Zagreb), Mario Hrelja (Rovinj), Tone Krajcar (Pula), Drago Kresina (Žminj), Marijan Mačina (Žminj), Mirko Paulinić (Žminj), Petar Radovan (Žminj), Ive Rudan (Pula), Šime Vučetić (Zagreb), Slavko Zlatić (Pula) i Vilma Zohil (Žminj). Na sastanku je zaključeno da se pristupi pripremanju Osnivačke skupštine Sabora čakavskog pjesništva.

Osnivačka skupština Sabora čakavskog pjesništva održana je 8. lipnja 1969. u Žminju. Na Skupštini su izabrana prva tijela Sabora: predsjednik Mirko Božić (Zagreb), potpredsjednik Zvane Črnja (Ičići), tajnica Vilma Zohil (Žminj) te sedamnaest članova Upravnoga odbora: Dragutin Tadijanović, Dobriša Cesarić, Marin Franičević, Šime Vučetić, Ive Jelenović (svi iz Zagreba), Slavko Zlatić, Ive Siljan, Ive Rudan, Miroslav Sinčić (svi iz Pule), Ljubo Drndić (Beograd), Tugomil Ujčić (Pazin), Egidio Zanini, Paškval Šverko (obojica iz Rovinja), Mirko Paulinić, Marijan Mačina, Petar Radovan, Vilma Zohil (svi iz Žminja). Na Skupštini je donijet program prvoga Sabora čakavskog pjesništva održanoga u Žminju od 12. do 14. rujna 1969., a obuhvaćao je znanstveni skup posvećen novijoj čakavskoj poeziji i miting čakavske poezije. U okviru Sabora organiziran je natječaj za naj­bolje rukoveti čakavskih pjesama i natjecanje recitatora-amatera.

Ova, isprva zamišljena kao godišnja kulturna i znanstvena, manifestacija na kojoj će se uglav­nom vrednovati i njegovati čakavsko pjesništvo, u idućim godinama prerast će u anale mladih pje­snika čakavaca s gotovo čitavog čakavskoga govornog područja te u javnu, kulturnu i demokratsku tribinu koja će, osim mladih pjesnika čakavaca, okupljati već dokazane pjesnike i književnike, struč­ne i znanstvene djelatnike, koji će se sustavno baviti istraživanjem, vrednovanjem i redefiniranjem čakavštine.

Pola godine nakon osnivanja Sabora čakavskog pjesništva, u Žminju je 1. ožujka 1970. osnovan Čakavski sabor, kao oblik djelovanja u kulturi, koji će pokrenuti prevrednovanje i potvrdu čakavske riječi, jezika, književnosti, ukupne kulturološke osobitosti čakavštine, posebno u Istri i Primorju. Osnovali su ga kulturni, prosvjetni i društveno-politički djelatnici iz Žminja, Rovinja, Pazina, Poreča, Pule, Buzeta, Labina, Rijeke i Zagreba. Odlučeno je da će Čakavski sabor imati sekcije (kasnije katedre) u Žminju, Labinu, Pazinu, Rijeci i Buzetu. Zbog svoga političkog utjecaja i visoke dužnosti, za predsjednika je izabran književnik Mirko Božić, za potpredsjednika Zvane Črnja te za tajnicu Vilma Zohil. U Glavni odbor izabrani su: Zvane Črnja – glavni tajnik (Ičići), Emilia Beltran (Zagreb), Albino Crnobori (Pula), Josip Diminić (Labin), Milovan Dragić (Poreč), Josip Faraguna (Labin), Božo Jakovljević (Buzet), David Kabalin (Rijeka), Mario Kalčić (Pula), Galiano Labinjan (Pazin), Marijan Mačina (Žminj), Rikard Perčić (Buzet), Božo Peršić (Mošćenička Draga), Ive Rudan (Pula), Paškval Šverko (Rovinj), Vinko Tadejević (Rijeka) i Vilma Zohil (Žminj). U Predsjedništvo su ušli ugledni istarski, riječki i zagrebački intelektualci, umjetnici i političari: Mirko Božić (Zagreb), predsjednik, te članovi Ante Andraka (Rijeka), dr. Kaetan Blečić (Rijeka), dr. Vanda Ekl (Rijeka), Josip Horvatin (Labin), Mario Hrelja (Rovinj), Vjekoslav Ivančić (Rijeka), Aleksa Ladavac (Pazin), Josip Lazarić (Pula), Željko Marinac (Buzet), Marijan Matković (Zagreb), Uroš Peruško (Zagreb), Ive Siljan (Pula), Antun Štifanić (Poreč), Vojko Trs (Zagreb), Veseljko Velčić (Zagreb), Jure Vukasović (Rijeka) i Slavko Zlatić (Pula).

Sastav navedenih tijela govori o širini te društvene akcije te o društvenoj klimi koja je tada vladala u Istri.

Osnivanje Čakavskoga sabora, institucije jedinstvene i u nacionalnim okvirima, Zvane Črnja sažeo je ovim riječima: „Čakavski sabor nastao je 1969. i, najkraće rečeno, njegova formula pred­stavlja svojevrstan spoj, ili susret, istarske nacionalno-težačke revolucije i krležijanstva kao pogleda na svijet. Pošli smo od pretpostavke (i od činjenice) da nacionalno biće nije homogenizirana, strogo ujednačena i apstraktna kategorija, već ga sačinjavaju mnogobrojne i za kulturu, kao i za sveukupni duhovni život, dragocjene različitosti. Druga je naša pretpostavka bila da baš te različitosti tvore, uvjetuju i konstituiraju cjelinu, odnosno da cjelina (ili sinteza) ne poništava njihovo demokrat­sko pravo na opstojnost, a ni pravo na stvaralačku participaciju u kulturnim prožimanjima pod uvjetima spontane i potpuno slobodne konkurencije duhovnih vrijednosti. To je bio samo osnov­ni okvir našeg idejnog programa koji smo, suprotstavljajući se standardizaciji mišljenja i kulture, duhu tehnokratsko-potrošačko-birokratske civilizacije, homogenističkim konceptima svih vrsta, a dakako i nacionalnom romantizmu malograđanskog tipa, detaljno elaborirali i postupno izgradili u prepoznatljiv i konzistentan sustav svakodnevne kulturne akcije kojom smo, unatoč otporima i predrasudama, dokazivali da se sa stanovišta modernog humaniteta upravo u posebnostima i spe­cifičnostima kriju nezaobilazne, pa i najprivlačnije tekovine ljudskog duha. Svemu je tome bio cilj da se na razini nacionalne kulture, ne osporavanjem nego zaštitom njezina identiteta, Istri prizna stvaralačka uloga.“

Akademik Josip Bratulić u nadahnutom predgovoru zbirci dječjih čakavskih pjesama s na­tječaja Sabora čakavskog pjesništva ovako će sažeti značenje osnivanja Čakavskoga sabora za Istru: „Tada je započela najljepša duhovna avantura kroz koju je prošlo hrvatsko istarsko biće u drugoj polovini našeg stoljeća. Sve one nade koje su nasilno bile ugašene izbijanjem prvog svjetskog rata, sve što je gaženo i uništavano za vrijeme fašističke strahovlade Istrom, sve ono što nije bilo ostvare­no 1945., a ni kasnije, u vrijeme komunističkih pritisaka, kao da je našlo čas i trenutak da se ostvari djelovanjem jedinstvene kulturne institucije, Čakavskog sabora. Čakavski sabor okupio je stare i mlade, inteligenciju, radništvo i seljaštvo, ljude iz komiteta i svećenike, osobe različitih političkih pogleda i opredjeljenja u jednoj istinskoj misli: u afirmaciji Istre i njenih zavičajnih vrednota: od zavičajnog govora, čakavskog, preko glagoljaštva, zidnog srednjovjekovnog slikarstva, ruralne ar­hitekture, autorskog i usmenog književnog stvaralaštva, socioloških, kulturnih i drugih posebnosti po kojima se Istra odlikuje, u krugu ostalih hrvatskih zemalja.“

Programski zadatci Čakavskoga sabora, koji će se ostvarivati u predstojećemu razdoblju, bili su: organiziranje znanstvenih i stručnih skupova, nakladnička djelatnost i priređivanje kulturno-umjet­ničkih programa, podizanje spomen-obilježja, obnova istarskih gradića, reafirmacija i afirmacija čakavštine kao književnoga izraza te drugi kulturni programi koji se tiču očuvanja i vrednovanja kul­turnoga i nacionalnoga identiteta, ne samo istarskoga nego i čitavog čakavskoga govornog područja.

Čakavski sabor je, u određenom pogledu, djelovanjem ispunio dotad prazan prostor te osmi­slio i dorekao neke bitne dvojbe kulturne politike i akcija u Istri i Primorju. Nastojao je, ponajprije, ukazati na potrebu vrednovanja doprinosa koji je Istra dala hrvatskoj kulturi, kao i na njen udio u europskoj kulturnoj riznici, nastojao je pokazati povijesni kontinuitet visoke kulturne i civilizacij­ske razine te humanističku konstantu istarskoga pučkog elementa. Potaknuo je, između ostaloga, pitanje fenomena dijalektalne poezije i njezina mjesta u društvu. Čakavsko je narječje, a „čakavsko pjesništvo posebno stavljeno u red… participatora određene kulture“. Drugim riječima, čakavsko narječje nije narječje drugoga reda, ono je shvaćeno „kao narječje jednakog reda kao i ostali jezični sustavi.“

Programsku osnovu i orijentaciju Čakavski je sabor trebao započeti ostvarivati putem poseb­no teritorijalno raspoređenih i osnovanih sekcija, odnosno katedri udruženih u Čakavski sabor, svo­jevrstan model samoupravne kulturne akcije s elementima i osobinama udruženja građana. Naziv katedra izabran je stoga da se naglasi znanstveno-stručni pristup u izučavanju fenomena čakavskoga područja. Tako se, u početnoj fazi, 1970. u Pazinu osniva Katedra za izučavanje novije istarske po­vijesti, na temelju čega je nastao znanstveni skup Pazinski memorijal, u Labinu Katedra Labinske republike koja će se baviti izučavanjem i populariziranjem buntovničkih i heretičkih pojedinaca i pokreta, s Mediteranskim kiparskim simpozijem kao svojom najznačajnijom kulturnom manifesta­cijom, Katedra Buzetski dani u Buzetu sa znanstveno-stručnim simpozijem i programom, Katedra u Roču s Ročkim glagoljaškim bijenalom, Katedra Porečki razgovori u Poreču sa smotrom pjevačkih zborova Naš kanat je lip, u Bujama Katedra Bujski susreti, u Novom Vinodolskom Katedra Novljan­sko kolo, Katedra za književnost i kulturu u Opatiji i dr. Osnivanjem navedenih katedri utvrđena je organizacijska struktura Čakavskoga sabora kojoj će se istodobno i susljedno pridruži(va)ti katedre u Puli, Juršićima, Barbanu, Cresu-Lošinju, Splitu i druge.

Tijekom nacionalno emancipacijskih, ali u ponečemu i proturječnih, političkih zbivanja bur­ne 1971. (Hrvatsko proljeće) bilo je pitanje hoće li Čakavski sabor uopće opstati. Tada su Čakavski sabor napadali zdesna i slijeva, moćni i manje moćni, i radikalniji hrvatski nacionalisti i službeni komu­nistički ideolozi SKH. Prvi su najčešće prigovarali da se želi zamijeniti zabranjenu Maticu hrvatsku, a drugi to da je Sabor produžen Matičin pokret. Naime, nasuprot meritornim, stručnim i objek­tivnim ocjenama o karakteru, biću i ciljevima Čakavskoga sabora, iz službenih krugova i tadašnjih ideoloških centara „na teren“ su se, u dnevnoj feljtonistici i drugim oblicima javne riječi, probijale i prosudbe kako je tu zapravo riječ o običnoj, prizemnoj i „palanačkoj“ kakofoniji, o provincijalnom kampanilizmu, odnosno o prikrivenoj i opasnoj nacionalističkoj podvali.

Tijekom Hrvatskoga proljeća političko je zaleđe Čakavskome saboru „držao“ tadašnji potpred­sjednik Sabora i predsjednik Kulturno-prosvjetnoga vijeća Sabora, te prvi predsjednik Čakavskoga sabora, književnik Mirko Božić, a prevažnu ulogu u njegovu očuvanju – u vremenu političkh racija, progona i suđenja godine 1972. – odigrala je Ema Derossi-Bjelajac, tada članica Centralnoga komi­teta Saveza komunista Hrvatske.

O sudbini Čakavskoga sabora, odnosno o njegovu djelovanju u kontekstu političkih promje­na u Hrvatskoj (u svjetlu 21. sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH), odlučivalo se nazajedničkom sastanku Predsjedništva i Glavnoga odbora Čakavskoga sabora, održanom u Rijeci 24. siječnja 1972., pod predsjedanjem Mirka Božića. Nakon razmatranja izvještaja o radu Sabora u 1971. godini, iscrpno je raspravljano o temi: Analiza idejne koncepcije Čakavskog sabora i rasprava o smjernicama za budući rad. Mirko Božić odlučno se prihvatio obrane Čakavskoga sabora tvrdeći da u Istri, osim pojedinačnih incidenata, nisu postojale nacionalističke tendencije. U Istri je, prema njemu, na djelu bilo ono nacionalno, a ne nacionalističko. Tada se gospođa Ema Derossi-Bjelajac, nakon što je iznijela pozitivnu političku ocjenu ukupne djelatnosti Sabora, založila za normalizaciju hrvatsko – talijanskih odnosa u Istri i suradnju dviju nacionalnih skupina, a izlaganje je zaključi­la riječima da je „Čakavski sabor neophodan u kulturnom životu ove regije“, te kako je „njegova programska orijentacija ispravna i treba mu osigurati sve uvjete za daljnju, još življu djelatnost“. U raspravi je sudjelovalo petnaestak članova Predsjedništva i Glavnoga odbora (Aleksa Ladavac, Mario Hrelja, Zvane Črnja, Galiano Labinjan, Marin Franičević, Slavko Zlatić, Ive Siljan, Vjekoslav Ivančić – Điđi, Nikola Žic, Vinko Tadejević, Vinko Grbac, Mario Kalčić, Josip Diminić i drugi), koji su s olakšanjem dočekali pozitivnu političku ocjenu Čakavskoga sabora i njegove djelatnosti jedne članice pravovjernoga dijela CK SKH, Eme Derossi-Bjelajac, te „prijedlog da se njegova djelatnost još više razgrana, još više intenzivira“.

Unatoč pokušajima da se zaustavi, karavana Čakavskoga sabora u postproljećarskim godina­ma išla je dalje. Neke su katedre, u međuvremenu, donekle izmijenile svoje aktivnosti, neke su tije­kom vremena, iz raznoraznih razloga, prestale s radom. Aktivnima su se u međuvremenu pridružile nove katedre, kako na području Istre tako i u Hrvatskom primorju, Lici, Zagrebu, na kvarnerskim otocima, u liburnijskome kraju te, naposljetku, u Mađarskoj (Šopron).

Za vrijeme Domovinskoga rata i u teškim poratnim uvjetima uklanjanja posljedica rata, uprava Čakavskoga sabora, na čelu s predsjednikom dr. sc. Petrom Strčićem, potpomognuta nizom surad­nika, okrenula se pogledom preko Učke, gdje se već ranije razmišljalo o osnivanju novih katedri. Tako je upravo u tim uvjetima osnovano osam novih katedri – u Grobniku, Kostreni, Rabu, Rijeci, Zagrebu, Otočcu, a kao katedre u sustav Sabora uključila su se već postojeća društva i ustanove u Klani (Društvo za povjesnicu Klana) i Ronjgima (Ustanova „Ivan Matetić Ronjgov“).

Čakavski sabor danas djeluje kao zajednica udruga u kulturi, koju čini 25 katedri rasprostra­njenih na području Istarske, Primorsko-goranske, Ličko-senjske, Karlovačke i Splitsko-dalmatinske županije te jedna u Mađarskoj (Šopron). Neke od katedri statusno nisu udruge, nego ustanove (npr. Katedra Čakavskog sabora Ustanova „Ivan Matetić Ronjgov“ u Ronjgima).

Na bogatome i raznovrsnom iskustvu stečenome u prvim godinama svoga kulturološkog rada i djelovanja, Čakavski je sabor početkom 1977. godine utvrdio još jedan od svojih kapitalnih projekata. Na poticaj Zvane Črnje i prema konceptu dr. Josipa Bratulića, koji je prihvaćen na Izbor­noj skupštini Čakavskoga sabora, održanoj u Opatiji 5. ožujka 1977., unutar izdavačke djelatnosti Čakavskoga sabora pokrenuta je iznimno vrijedna antologijsko-enciklopedijska edicija Istra kroz stoljeća, jedan od najvažnijih projekata istarskoga nakladništva proteklih desetljeća. Prema tome projektu, u idućih je desetak godina javnosti trebala biti predočena široka panorama istarskih kul­turno-povijesnih, jezičnih, književnih, dijalektalnih, publicističkih, urbanističkih, likovnih, folklor­nih, glazbenih i drugih tema i ideja, odnosno „sve vrijedno duhovno blago nastalo u Istri ili o Istri, bez obzira na to kojemu kulturno-uljudbenom krugu ono pripadalo, pa su tako ondje i talijanski autori sa svojim temama dostojno zastupljeni“ u svim dosad objavljenim knjigama (kolima) edicije. Glavni urednik prvih deset kola (po 6 knjiga, ukupno 60 svezaka) bio je do smrti 1991. Zvane Črnja.

Gotovo sve katedre objavile su, što samostalno, što u sunakladništvu, na desetke svezaka – zbornika, monografija, ljetopisa, kataloga, rječnika, nizova rukoveti i zbirki pjesama novih i reno­miranih pjesnika čakavaca, te drugih pojedinačnih publikacija. Riječ je o zadivljujućoj građi koja broji na stotine knjiga što su izravna posljedica i rezultat entuzijazma, stvaralačkoga samoprijegora i razumijevanja šire društvene zajednice za potrebe ovoga kulturnog prostora.

Osim odluke o ediciji Istra kroz stoljeća, već spomenuta Skupština Čakavskoga sabora prihva­tila je i odluku o početku ostvarenja još jednoga kapitalnog projekta – Aleje glagoljaša, spomen-obi­lježja glagoljašima i glagoljaštvu od Roča do Huma, koja danas osebujnim „jezikom“ najrječitije svjedoči o bîti ideje Čakavskoga sabora.

U okviru obilježavanja 30. obljetnice postojanja i djelovanja Čakavskoga sabora u Žminju je 1999. uređena i otvorena Čakavska kuća, kao sjedište Čakavskoga sabora i mjesto događanja, s naglaskom na biblioteku Čakavijanu (sve na čakavskome i o čakavskome).

U dosadašnjemu  djelovanju Čakavskim saborom predsjedali su: Mirko Božić (1970. – 1974.), akademik Andro Mohorovičić (1974. – 1982.), Veseljko Velčić (1982. – 1986.), mr. sc. Ema Derossi-Bjelajac (1986. – 1990.), akademik Petar Strčić (1991. – 1998.), gospodarstve­nik mr. sc. Aleksa Ladavac (1998. – 2006.), prof. dr. sc. Slavko Krajcar (2006. – 2015.) i od 2015. prof. dr. sc. Robert Matijašić.

Prema sadašnjemu Statutu Čakavskoga sabora ciljevi Sabora jesu: 1) okupljanje i suradnja kulturnih, stručnih, odgojno-obrazovnih i znanstvenih radnika, te udruga i ustanova zainteresiranih za njegovanje, proučavanje, unapređivanje i promicanje kulture i znanosti na čakavskim govornim područjima i među ljubiteljima čakavštine u Republici Hrvatskoj, 2) suradnja sa čakavcima i s lju­biteljima čakavštine u inozemstvu te 3) promicanje, njegovanje i ostvarivanje načela plurikultural­nosti na području svoga djelovanja. (Statut, 2015.)

Većina članica Čakavskoga sabora i Čakavski sabor u cjelini, ostvarujući planove i progra­me rada te cjelokupnu djelatnost, ciljeve i zadaće najčešće skromnim i nedostatnim sredstvima, pretežito volonterskim radom – postigli su vrlo značajne rezultate u većini programskih područja(kulturološkom, znanstvenom, nakladničkom, edukativnom…), dajući tako prepoznatljiv i osebujan kulturni pečat, ne samo na razinama zavičajnim, lokalnim ili regionalnim, nego, raznim projektima, i na nacionalnoj razini.

U proteklim desetljećima Čakavski je sabor plodnim kulturnim i znanstvenim programima, projektima i manifestacijama, akcijama i inicijativama, poglavito u razdoblju centralističkoga su­stava, unitarističkih i birokratsko-dogmatskih struktura i tendencija, kada je zaprijetila opasnost pogubne unifikacije istarsko-primorsko-čakavskoga područja, odigrao povijesnu ulogu u očuvanju kulturnoga i nacionalnoga identiteta ne samo istarskoga nego i čitavog čakavskoga govornog pod­ručja, povezao afirmirane umjetnike, znanstvenike, kulturne djelatnike, političare, radnike i obične žitelje iz većih i manjih naselja, te stvarao uvjete da i ta manja naselja, koja su u stanovitom smislu bila autarkična, putem katedri Čakavskoga sabora, od Istre do Kvarnerskoga primorja i otoka, otvo­re vrata ne samo domicilnom stanovništvu, već i mnogim istaknutim znanstvenicima, umjetnicima i kulturnim djelatnicima, entuzijastima i ljubiteljima zavičajne baštine, oblikuju i ostvare, više ili širega i trajnijega domašaja.

Čakavski sabor je „od samog početka zastupao teoriju vertikalnog rasta kulture na podlozi tradicije i endemičnosti, a ne kulturtregerskog ‘širenja’ iz tradicionalnih metropola, što je u širem smislu i preduvjet za stvarnu deprovincijalizaciju“ (…); sažeto rečeno, „Čakavski sabor je svoju kulturnu akciju zasnovao na filozofskim i društvenim postulatima participacije“. Time je otvorena mogućnost (su)djelovanja u kulturnom stvaralaštvu najširih slojeva stanovništva zainteresiranih za kulturni život u kojemu će se i obični ljudi osjećati kao dionici kulturnoga ili umjetničkoga čina, a ne samo kao pasivni promatrači.

Plejada Istrana, Primoraca i otočana značajno je pridonijela tomu da se Istra – svojom povi­ješću, kulturom i posebno čakavskim dijalektom – konačno integrira u hrvatsku povijest, kulturu, lingvistiku i druge znanosti i discipline, i to znanstvenim metodama, ne podcjenjujući pritom do­prinose romanskih, germanskih i drugih kultura.

Polazeći od načela multikulturalnosti, Čakavski je sabor svojim programima na pravi način po­kazao i dokazao mogućnost ljudskoga i stvaralačkoga suživota raznih kultura, nastojao podjednakim interesom vrednovati kako doprinos Hrvata, tako i doprinos istarskih Talijana istinskom razvoju kulture i civilizacije, a to je trajni odraz dobilo u reprezentativnoj ediciji Istra kroz stoljeća, time što su u njoj predstavljena i ponajbolja pera ovdašnjega talijanskog stvaralačkoga kruga.

Osebujnim djelovanjem i dostignutim dometima u mnogobrojnim i raznovrsnim kulturnim akcijama, projektima i programima, Čakavski sabor oživotvorio je kreativno načelo globalne poli­tike – to da kultura treba biti čimbenik preobrazbe određene sredine.

Uključujući se od samoga početka u programe, akcije i inicijative Čakavskoga sabora, kulturni djelatnici Istre, Rijeke, Hrvatskoga primorja i otoka u praksi su doprinijeli stvaranju odgovarajuće zavičajne kulturne svijesti o zajedničkim vrijednostima i međusobnoj upućenosti.

Čakavski sabor danas čini 25 katedri u pet hrvatskih županija (Istarska, Pri­morsko-goranska, Karlovačka, Ličko-senjska i Splitsko-dalmatinska) i u trima državama (Hrvatska, Austrija i Mađarska). (Josip Šiklić)