U povodu smrti Alekse Ladavca, predsjednika Čakavskog sabora od 1998. do 2006., u Čakavskoj kući je 5. lipnja 2018., u organizaciji Čakavskog sabora, održana komemoracija. U nastavku donosimo govor Ferdinada Tončinića, glavnog tajnika Čakavskog sabora (2002.-2009.) koji je održan na komemoraciji.
Netko je rekao da se veličina stabla dade izmjeriti tek kad (stablo) legne. Mažuranić nam pak pjeva da
visok nije (onaj) tko na visu stoji,
nit je velik tko se velik rodi,
već (da je) visok tko u nizu stoji,
i visinom nadmaša visine,
a velik (da je) tko se malen rodi,
a kad pa(d)ne, golem grob mu treba. (JAVOR, 1840.)
Dok sam pripremao ovaj mali i kratki IN MEMORIAM Aleksi Ladavcu, iako sam s njim neposrednije i izravnije (ovdje u Čakavskom saboru u Žminju) surađivao i radio tek jedan njegov predsjednički mandat (onaj od 2002. do 2006. godine), kroz moje misli, um, kroz moje biće zapravo – događaji, slike, uspomene, evokacije i asocijacije, samo se rojiše, naviraše poput struje svijesti, skoro pa nekontrolirano, onako u bujicama, u prostorno-vremenskom neredu, i simultano i sukcesivno, srh bi me pokoji ‘stresao’ i pokoja bi suza navrla. A evokacije sežu mnogo mnogo dalje i puno puno dublje, i vremenski i prostorno, kako po događajima i zbivanjima, tako po slikama i uspomenama – sve tamo do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, asocijacije pa – i vremenski i prostorno, premda živjesmo u ovom istarskom i hrvatskom mikrokozmosu (sada i ovdje) – bude se i množe gotovo pa neograničeno. Takva je valjda narav ljudska!
Iz doline svoga djetinjstva, tamo iz slikovitoga i znakovitoga Berma, iz one uvale u kojoj i svaka vlat trave pjeva vječnu pjesmu našega univerzuma, u kojoj i svaka kap rose na suncu proljetnome blista poput perle, u kojem i na kojem i prohujala stoljeća ostaviše tragove upravo svevremene, u kojem naš ČA i trda riječ hrvatska nisu zatajeni ni pred najcrnjim silama mraka, tamo iz svoga užega zavičaja što nas u djetinjstvu obilježi i zarobi i dovijeka učini svojim, otuda je Aleksa kao desetogodišnjak, preko Kamuž-brijega, tamo 1949. krenuo u Pazin da se upiše u prvi razred tada osmogodišnje Pazinske gimnazije! I eto me pred još jednom asocijacijom. Upravo je 1949. godine dovršena nova zgrada Pazinske gimnazije u koju je i naš Aleksa nadobudno ušao. Te je godine u prvi razred Gimnazije upisano šest odjeljenja, sve do odjeljenja s oznakom F. Školske 1956./57. godine maturirala su svega dva razreda, A) i B) odnosno ukupno 53 učenika, među kojima i neki u međuvremenu pridošli iz sjemenišne Klasične gimnazije. Mnogi su od njih, poput Alekse, zanosno i trajno obilježili kasnija pazinska, istarska i hrvatska razvojna, gospodarska, kulturno-prosvjetna, upravno-pravna, sudska i politička desetljeća, dok su neki, nažalost, kraće ili duže vrijeme, i među blagopokojnicima.
Prijatelji i članovi Kluba studenata Istre u Zagrebu, tamo iz pedesetih i šezdesetih godina, o karminama mu uputiše, kako rekoše – s ljubavlju – Cesarićeve stihove. Valjda i zato da one vlati trave u njegovoj vali beramskoj još jednom pod lahorom zatrepere u svom poju, a možda i zato da one kapi rose opet zablistaju, sve tamo od žala i sprudova karigadorskih do brtoniškoga zelenoga pobrđa; no, možda i zato jer se i ponetko od tih prijatelja i članova (Kluba) prisjetio kako je još u abiturijentskim danima zajedno s Aleksom , dolje na najnižoj točki Gortanovog brijega, pod golemim i krošnjatim hrastom, tik do buduće „Pazinke“ – žedno listao Vjesnik u srijedu ili gutao Zagorkine tekstove. Kakogod da bilo, i Zagreb je Aleksu obilježio, skoro pa kao i njegov zavičaj, i to trajno.
S Aleksom sam se ponešto s izbližeg počeo upoznavati tamo negdje na izmaku šezdesetih i ranih sedamdesetih, kad se kao jedan od jedva dočekanih fakultetski obrazovanih mladih ljudi iz hrvatske metropole, poput nekih prije njega i mnogih poslije njega, već bio vratio u svoj Pazin i u svoju Istru. Istra upravo u to vrijeme sve snažnije razvija svoju gospodarsku osnovu, u Pazinu pak već rade i KAMEN i ISTRAPLASTIKA i PAZINKA i PROLETER …. U Jugoslaviji je to vrijeme postupnog, ponajčešće bremenitog i vrlo proturječnog zaokreta sa centralističko-dogmatskog, birokratskog i unitarističkog ka liberalno-demokratskom i samoupravnom konceptu razvoja zemlje. To je i vrijeme, da podsjetim, kad se u cijeloj zemlji pokreće velika privredna i društvena reforma (1965.), vrijeme četvrtoga brijunskog plenuma CS SKJ i obračuna s Rankovićevim unitarističkim koncepcijama (1966.), vrijeme Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika (1967.), vrijeme kad je u Pazinu brojnim programima i anticipacijama masovno obilježena 25-godišnjica sjedinjena s maticom zemljom Hrvatskom (1968.), to je vrijeme kad u Istri, pa i u cijeloj Hrvatskoj, posve dozrijeva ideja o potrebi proboja tunela kroz Učku, i konačno, to je (i) vrijeme kad i Aleksa sa svojom odabranicom Marijom savija svoje obiteljsko gnijezdo.
Aleksa negdje sredinom toga perioda preuzima dužnost sekretara Općinskog komiteta SKH-a u Pazinu, uskoro potom pak dužnost direktora novoosnovanog poduzeća UČKA, zaduženog za pripremu a zatim i za izgradnju tunela kroz Učku – tada upravo epohalnog i u Istri plebiscitarno prihvaćenog programa. Iskustvo stečeno u poduzeću UČKA uvelike će preusmjeriti njegov profesionalni nerv ka cestogradnji te anticipirati nove brojne programe u idućim godinama, sada uglavnom sa republičke razine, ali ni svoju čakavsku i kulturološku njivu nikako neće napuštati. Npr. od 1974. do 1978. obnašat će (i) odgovornu dužnost predsjednika Savjeta za zaštitu kulturne baštine Republike Hrvatske.
U takvom ozračju, i Zvane Črnja – kulturni povjesnik, esejist i pjesnik, vrativši se (1967.) s bogatim iskustvom urednika i kulturnog radnika te s neospornim ugledom i autoritetom istarskog i hrvatskog intelektualca iz Zagreba u Rijeku, mogao je sa svoga uredničkog stola DOMETA započeti s koncipiranjem razgranatog, svestranog i duboko zasnovanog kulturnog programa, koji bi za istarsko-primorsko-čakavsko područje, ako to područje promatramo sa stajališta svehrvatske kulturne, duhovne i političke integracije i sinteze, trebao imati ne samo obnoviteljsko i preporodno, nego i svojevrsno prevratničko značenje.
Čakavske dijalekte, čakavski jezični idiom i njegove govorne, literarno-književne i u pjesničke izražajne potencijale, njihove arhaične korijene i kulturološke osobitosti, kao i čitave graditeljsko-arhitektonske i urbanističke ansamble ‘razbacane’ po istarsko-primorskoj kulturološkoj i krajobraznoj karti, neovisno o njihovom (ili)slavenskom (ili) romanskom (ili) germanskom ‘podrijetlu’ i neovisno o njihovim stilsko-estetičkim obilježjima, zatim – višestoljetnu glagoljašku i pučku vertikalu, luteransko-protestantski buntovni intermeco, istarsko-primorsku pučku glazbenu ljestvicu, naš kanat, pučki melos i pučki folklor, prebogatu i zapuštenu spomeničku i duhovnu baštinu, preporodno XIX. stoljeće i istarsko narodnjaštvo, međuratne emigracije i autentični, ovdje rođeni antifašistički otpor, jednom riječju, sve one naše zavičajne duhovne i materijalne polikulturne vrijednosti koje taj zavičaj, razlozima i snagom njegovoga entiteta, identiteta i etosa čine posebnim, osobito vrijednim i prepoznatljivim mikrokozmosom. Črnja je vidio kao one naše duhovne i programske segmente, kao one naše vrijednosne i kulturne odrednice s kojima, upravo razlozima, snagom, te povijesnom dubinom i ljepotom tih posebnosti, s ove periferije nacionalnoga korpusa, objektivno možemo participirati, biti dionicima, u onoj duhovnoj i svenacionalnoj, a sutra možda i u nekoj široj europskoj integraciji. Veoma je bitno, od suštinskog značenja i značaja, za ove prostore pa i za tu nacionalnu i kulturnu integraciju sudbonosno – smatrao je Črnja, da se u toj nacionalnoj integraciji i sintezi, ni istarsko-primorsko-čakavsko područje, ni drugi njezini dionici ne ‘izgube’ u nekom supranacionalnom, nadnacionalnom, unificiranom ili amalgamiranom, apstraktnom ‘jedinstvu’ i identitetu, jer snaga i čudesna ljepota takve integracije i sinteze i ne izviru iz supranacionalnih supstrata nego iz izvorišnih zavičajnih korijena ili kako je to desetak-petnaestak godina kasnije i drugačije ali lucidno rečeno – ono što danas imade vrijednost naspram svjetskih horizonta, to govori svojim jezikom, iz vlastite sudbine, bojama i glasovima svoga podneblja …. Sve je ostalo praznina, jer kultura koja napušta vlastiti identitet i maskira se svjetskim identitetom, nepovratno tone u zaborav i anonimnost.
Zato je, smatrao je k tomu Črnja, nužno potrebno, možda posljednji hip, da iz zapretnih zakutaka naše kulturne povijesti, iz svojevrsne amnezije uzrokovane kojekakvim i raznovrsnim objektivnim i subjektivnim razlozima, uvjetima i povijesnim uzrocima i okolnostima, iz dokumentiranih i(li) živih svjedočanstava o svojoj višestoljetnoj kulturno-povijesnoj okomici, o svojem bivstvovanju na ovim prostorima i o svome biću, pred oči javnosti, na svjetlost dana, i teorijski (znanstveno) i praktički (putem konkretnih i živih programa i projekata) – iznesemo, prikažemo i dokažemo te svoje posebnosti, taj svoj zavičajni, polikuturni i mikrokozmički identitet, po kojima, bez obzira na njihove etničke, nacionalne, duhovne, lokalne ili mjesne korijene, glasove, boje i sudbine, kao po polaznim i temeljnim pretpostavkama možemo sudjelovati u toj nacionalnoj i kulturnoj integraciji i sintezi. Takvim svojim vrijednosnim, etičkim i programatskim stajalištima Črnja se, zapravo, situirao u onaj slobodarsko-demokratski, antidogmatski, liberalni i antiprotivni niz kulturnih povjesnika, teoretika, poslenika i intelektualaca koji se na ovim prostorima, kao kulturno-povijesna konstanta može pratiti sve tamo od glagoljaško-pučke ili protestantske kontroverze, do već spomenutoga preporodnoga i narodnjačkoga XIX. stoljeća, do antifašističke borbe između dva i tijekom narodnooslobodilačkog rata, odnosno sve do domovinskog rata tijekom 90-ih godina već minuloga dvadesetoga stoljeća.
Našeg Aleksu dakako nije trebalo (posebno) cijepiti tim idejama i shvaćanjima. On je te Črnjine vizije, taj Črnjin program i patos, ta proljećarska strujanja već nosio u sebi i sa sobom. Zato ćemo ga, kao marnoga poslenika na realizaciji tih vizija, uskoro zateći, ne samo kod koncipiranja široke mreže Katedri Čakavskoga sabora, od one u Žminju, kao sijelu čakavskog pjesništva sui generis, preko Pazinskoga memorijala, Labinske republike i Mediteranskog kiparskog simpozija, Buzetskih dana, Novljanskoga kola, Ročkog glagoljaškog bijenala, Bujskih susreta, Našega kanta, pa Katedri u Opatiji, Puli, Juršićima, Barbanu, Cresu-Lošinju, Splitu …, nego i po raznim sastancima, koordinacijama, sijelima, okupljanjima građana, posvuda zapravo gdje je trebalo zaorati prve brazde na toj našoj čakavskoj njivi, a uskoro potom i po impresumima raznih izdanja i publikacija, npr. po brojnim tomovima kapitalne biblioteke Istra kroz stoljeća ili po zbornicima pojedinih Katedri Čakavskog sabora.
Na poticaj Čakavskoga sabora ili u njegovoj organizaciji, ili pak u organizaciji Čakavskoga sabora, tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i drugih znanstvenih i stručnih institucija, zavoda i tijela, tih je godina, osim znanstvenih skupova i kolokvija po njegovim katedrama, održano i niz drugih programa i kulturnih manifestacija u zemlji i inozemstvu. Tako je u Pazinu 1971. održan Kolokvij o istarskom suveniru, u Beču i Željeznom (1973.) – predavanje o Miroslavu Krleži, u Beču (1973.) – predavanje o hrvatskoj renesansnoj književnosti, u Poreču (1973.) – kolokvij o istarskoj partizanskoj štampi, u Puli (1974.) – kolokvij o obnovi kazališnog života u Istri, u Rovinju (1974.) – rasprava o problemima kulturnog i znanstvenog rada u Istri, dok su upravo 1974. i 1975. realizirani i magistralni programi i projekti općenacionalnog karaktera poput znanstvenog skupa u povodu 500-godišnjice beramskih fresaka i Vincenta iz Kastva (Zagreb, Pazin, Beram-1974.) i poput obilježavanja 400-godišnjice smrti Matije Vlačića Ilirika i 700-godišnjice Istarskoga razvoda (1975.). Tih je godina, već 1972., kad su akademiku Grgi Novaku, predsjedniku Jugoslavenske akademije, simbolički uručeni ključevi Huma – pokrenut i ambiciozno koncipiran program o obnovi i revitalizaciji toga ‘najmanjega grada na svijetu’ i ostalih istarskih gradića, da bi potom, u suradnji s Jugoslavenskom i Makedonskom akademijom znanosti umjetnosti, bilo započeto i sa realizacijom slikovite, simboličke i metaforičke Aleje glagoljaša na potezu Hum-Roč. Sve te i druge manifestacije i svi ti kulturni programi u mnogome su doprinijeli, kako je kasnije zapisano, fundamentalnim novim spoznajama o kulturnoj geografiji na ovim prostorima i o našem trajanju u njima. Pa ipak, nasuprot meritornim, stručnim i objektivnim ocjenama o karakteru, biću i ciljevima Čakavskoga sabora, iz oficijelnih krugova i ideoloških tadašnjih centara, na teren su se kroz dnevnu feljtonistiku i kroz druge oblike javne riječi, probijale i prosudbe kako se tu zapravo radi o običnoj, prizemnoj i palanačkoj kakofoniji, o provincijalnom kampanilizmu odnosno o prikrivenoj i opasnoj nacionalističkoj podvali. Sve je to NAŠ ALEKSA. Dakako uz mnoge, mnoge druge, koje ovom prigodom (i) nije spominjati!
U ovome ću vremeplovu sada preskočiti iduća oko dva i po desetljeća, ali ne zato što u to vrijeme Aleksu ne bih susretao (premda su nam susreti bili ponešto rjeđi), a ponajmanje zato što bi to vrijeme za Čakavski sabor bilo prazno. Razlozi su sasvim pragmatični. Nemamo vremena!
Negdje početkom lipnja 2002. godine, kad je Aleksa već bio i plodno i produktivno odradio svoj prvi predsjednički mandat, na izbornoj Skupštini Čakavskoga sabora, ovdje u Žminju, potvrđen mu je i drugi, onaj od 2002. do 2006. godine. Pozvao me na razgovor nebih li prihvatio volontersku dužnost tajnika Čakavskog sabora. Ja sam tada bio negdje na kraju drugog ili na početku trećeg mandata Pročelnika jednog od upravnih odjela u gradskoj upravi Grada Pazina (a kojeg bi to bio nego onog za društvene djelatnosti i upravu!). Poslovi i zadaće s toga radnoga mjesta, valjda i zato jer su takve naravi, angažirali su me gotovo danonoćno, i nije mi bila preša krcati si na krhka leđa nove, pa još tako ozbiljne i odgovorne obveze. Ipak, Aleksi sam odgovorio potvrdno, ali ni danas nebih sasvim pouzdano mogao odgovoriti – zašto? Da li zbog Alekse, da li zbog Čakavskog sabora, pa neka odgovor bude – zbog oboje. I tako je opet otpočela naša suradnja, sada vrlo neposredno i vrlo konkretno, a trajala je do kraja njegovoga drugoga mandata. Susretali smo se najčešće u Žminju, dosta često, ali i uzduž i poprijeko čitavoga područja na kojem Čakavski sabor ima svoje katedre. Negdje 2005. godine bilo ih je 24.
I na kraju, kao što to često biva, vratit ćemo se malko na početak, onako od omege k alfi. Rekli smo da se veličina stabla dade izmjeriti tek kad legne. Mjeru toga Aleksinog krošnjatoga stabla uzimamo i danas. Premda Aleksa kao fizička osoba i nije bio visok, čak ni onda kad bi stajao na nekom visu, svojom je visinom u sredinama u kojima je izgarao i trošio svoju životnu energiju, počesto nadvisivao druge visine. Rođen je kao malen, a među velike smjestit će ga zasigurno vrijeme koje je pred nama. U tom smislu, aktualnom vodstvu Čakavskog sabora predlažem da u dogledno vrijeme dadu pripremiti jednu iscrpniju i objektivnu Aleksinu biografiju, biografiju koja bi poslužila (i) kao osnova za priređivanje natuknica nekih budućih novela Istarske enciklopedije, Hrvatskog biografskog leksikona i sličnih ili nekih drugih edicija. Aleksi pak želim da, okićen brojnim priznanjima i čašću počasnoga predsjednika Čakavskog sabora, nad njegovim novim domom, tamo u Brtonigli, i dalje lako ćarlijaju oni tamošnji tihi i pitomi lahori, kako bi u miru i spokoju mogao dosanjati i one svoje snove koje za života nije stigao dosanjati.
Njegovoj supruzi Mariji, kćeri Jeleni, sinu Tomislavu i unučadi još jednom izražavam svoju duboku sućut!